Vratiti cu se na detalje o tome gdje smo, sto smo i kako smo ali prije svega moram opisati jedan trenutak koji je....oduzeo i dodao koju kilu zivaca pa oduzeo suze i nadodao osmijeh....mjesto radnje: pub u Banffu, vrijeme radnje: utorak poslijepodne. Sjeli smo nas troje da predahnemo uz kavu i pivu, povadili mobitele da se spojimo na wifi jer je proslo vec neko vrijeme a trebalo je instagramisati i provjeriti mailove. Jasen se nagnuo nad mobitel smrknutog lica i promrmljao " odbili nam radne dozvole". Dok sam ja pokusavala procitati mail njemu preko ramena - neuspjesno naravno, on je mrmljao citajuci poruku....zgrabila sam mobitel i procitala sljedece: "vize su vam odbijene i morate van zemlje". Ok. smiri se. disi. Nemoguce, dobili smo provincijsku nominaciju i to smo naknadno poslali uredu....samo disi. U tom trenu je Jasen skuzio da ima voicemail pa je izletio van puba da je poslusa i vratio se za tren, gurajuci mi mobitel da poslusam, istovremeno mi govoreci - dobili smo radne dozvole. Dok sam je slusala poruku on je odjurio put sanka da pozove konobara....poruka na sekretarici je glasila otprilike ovako: " gosp. Jasen, ja sam taj i taj iz tog i tog ureda i ja se ispricavam ali zanemarite mail koji ste dobili i procitajte drugi mail koji sam vam upravo poslao. Naime, dva sata nakon sto sam procesuirao vase dokumente, otvorio sam kuvertu Vase supruge koja je sadrzavala i njene i vase papire, svu potrebnu dokumentaciju, placene pristrojbe i provincijsku nominaciju - oboma su vam vize odobrene i stici ce vam na kucnu adresu. Jos jednom moje isprike i imajte ugodan vikend."
Kako sam maknula mobitel s uha, tako sam se pocela smijati i plakati u isto vrijeme, Bojana je opicila neku fotku sa super flashom a konobar je na stol donio tequilu - koju je Jasen narucio. U nevjerici sam ga gledala dok je liznuo sol i srknuo tequilu u utorak u 3 popodne pa me sve to jos vise natjeralo na smijeh a manje na suze.
Preskocimo sad tjedan dana na sljedeci dogadjaj: vrijeme radnje: ponedjeljak popodne. Mjesto radnje: doma, Edmonton. Upravo smo se vratili od Kirsica gdje smo proveli cijeli dan pijuci kavu, gnjaveci malog Liama, pojeli smo rucak svi zajedno i dosli do trenutka kada smo se pozdravili s Bojanom....i tako malo pokisla od emocija, dolazimo do kuce a u sanducicu 2 kuverte: jedna velika a druga mala. Ulazimo u kucu, lete patike i torbe s nas, trcimo do kuhinjskog stola i sjedamo jedan nasuprot drugoga. Otvaramo malu kuvertu a unutra nase radne dozvole: kaze kao permanent resident aplikanti, imamo godinu dana vazece, otvorene radne dozvole. To znaci da nemamo nikakvih restrikcija i mozemo raditi gdje hocemo, i ako hocemo dva posla i sve super! Otvorene ruke, siroko nam polje. Super, Jasen sav sretan, vec gugla IT poslove u gradu a ja otvaram drugu, veliku kuvertu a unutra moja permanent residence aplikacija vracena! Kaze, platili neke pristrojbe krivo, zaboravih potpis i istekao mi ispit iz engleskog, moram ga opet poloziti. A u PM. Ja udri u plac, u polu panici trazim slobodne termine za ispit jer imam vremensku limitaciju da sve to napravim da mi ne istekne nominacija i aplikacija i sve to skupa...nadjemo slobodan termin 12.9 i onda nakon toga jos slijedi 2 tjedna cekanja rezultata. Ja sam vecer zavrsila kuhajuci sutrasnji rucak, placuci ko kisna godina. Trebalo mi je 2 dana da se iskuliram i shvatim da nije neki bed, da cu ispraviti aplikaciju i poslati u zadanom roku i da ce sve na kraju biti ok i da se fokusiram na cinjenicu da mogu promjeniti posao i naci neki part - time posao. Da mogu naplatiti photo sessione i prodati fotke bez frke.... i da je to ono na sto se moram fokusirati.
Sve sto se izdogadjalo prije i kasnije zasluzuje jednaku paznju ali i mjesto ispod drugog naslova sto znaci da slijedi jos koji post u sljedecih nekoliko dana....moram pozuriti da mi te uspomene ne ispare se zadnjim zrakama ljetnog sunca jer tu je vec pocelo suskati zuto liste jeseni.
No comments:
Post a Comment