39. Taj oktobar je bas magican

Prosli cetvrtak sam se probudila uz bipkanje Whatsappa, premjestila sam se s kreveta na kauc, nastavila kuckati i slusati audio poruke dok je Jasen  kuhao kavu -tako smo zapoceli nas slobodni dan. U tom sporom budjenju dobili smo i poruku da su Natalija i Veki postali roditelji ( sto znaci da ce ih to malo stvorenje za otprilike dekadu zvati: stara i stari :D ), da je sve proslo dobro i da su mama i beba super. Okrenem se prema Jasenu i kazem: "j....te kako je dobro zapoceo ovaj dan, moze li biti bolji?" Par minuta poslije Nata mi javlja da upravo prica s Leilom ( nasom frendicom od prije 15 godina ) i da ona sada zivi u Coloradu! Nekoliko njenih recenica na hrvatskom ( kojih se za divno cudo sjeca ) i nekoliko slika kasnije, ja sam imala osmijeh od uha do uha i bila sam zahvalna. strasno zahvalna jer moji dani bas nisu pocinjali sa recenicom "bolje ne moze".Uvijek moze bolje, uvijek moze gore a meni je sada dobro.
Nakon premjestanja sa kreveta na kauc, odlaska u setnju i tumaranja kvartom, navecer smo se nasli sa S & G, nasim frendovima koji su nas ugostili kada smo sletili, i otisli smo pojesti nesto u Red Lobster.  Fast food, franzisa, puno rakova na meniju i ja sam bila umrljana do lakata. Doslovce.

Petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak....posao, gledanje epizoda Lost-a, spavanje i tako u krug...naravno da smo se nas par uskladile na poslu pa jednoj smrkne drugoj svane ali je uglavnom na poslu dobro. U nedjelju je pao snijeg preko noci ali nije u stilu "ono bijelo govno pada" tako da nije bilo nesto vrijedno spomena...bilo je hladno...i postepeno ide prema tim velikim minusima. Preko noci i ujutro je od -10 do 0 a preko dana od 0 do 10. Po suncu je fino ali cim se sunce sakrije, baba Zima stipa za obraze. Naravno da kanadjani jos hodaju bez jakni, babe sopingiraju u sandalama sa cvijetnim uzorcima i lakiranim noktima a ja....sam u tri sloja robe. Cudno je jer na poslu je toplo ( jedna tanka majca dugih rukava je vise nego dosta ), doma smo u majcama kratkih rukava....i samo se sjetim onog stana na zaru i kako nam je bilo hladno pa se pocnem smijati na glas...ne znam da li od srece ili od jada, majkemi.
Inace, uspijela sam ispricati vic na engleskom. Proslo je dobro. Vi nemate pojma kako je to biti u prilici da 6 mjeseci ne mozete nikome ispricati vic. To je jako tesko, skoro teze nego prestati pusiti. :)
Nekih posebnih zanimljivosti nema...Edmonton journal citam ali je u usporedbi s Glasom Istre dosadan, u ducanu se sada moze kupiti i cedevita ( zahvaljujuci jasu ), moje odusevljenje svakojakim nepotrebnim glupostima ( da ne napisem pizdarijama ) i dalje traje, pokusavamo jesti zdravo i falite nam tu i tamo :D.