47. Ho Ho Ho, Grinch i par zivotnih mudrosti

Dan nakon Bozica, sve je mirno i tiho, vani lagano sivo ali toplih 0, 1 temperatura...dan sam zapocela tako sto sam popila kavu sa starim preko skypea i onda smo otisli do Chaptersa ( knjizara ) blizu nas. Iako je taj razvikani boxing day sa mega ultra popustima, koji doduse traju citav tjedan, u knjizari nije bilo puno vise ljudi nego inace....kladim se da je u mallu ( bilo kojem ) bio stampedo.
Ja sam pikirala na knjigu o Annie Leibovitz ( ona prica o svom radu, odredjenim fotografijama i td. ) koja je kostala nekih 50 dolara ali sam je usicarila za puno manje, kao i veliki atlas za putnike sa hrpu mapa i informacija koji je sa 75 spao na 10 dolara. Volim ja svako malo gledat' te mape i sanjarit' gdje bi isla. Nakon sto smo malo prosvrljali medju policama vratili smo se doma jesti ostatke sa bozicne vecere i izlezavati se na kaucu...ja sam se izlezavala i "gledala tv" odnosno hrkala a Jasen je bio na kompu....i onda je doslo vrijeme za vecernju setnju. Snijeg je svugdje nagomilan i nogostupi su glatki i sjajni kao staklo pa je lakse klizati nego hodati po njima ali je toplo. Da sam tako obucena u Puli bi se smrzla +bi me bilo sram. Dakle imam tajice, potkosulju i neki rupicasti djemper a preko sam nabacila jaknu i to je to. Nema vlage i vjetra pa nije hladno kao u Puli i nigdje nema zive duse pa me nitko ne moze vidjeti kako setam u pidjami....za razliku od Pule. Prosetali smo se nekih pola sata okolo naokolo i vratili se doma. I pojeli jos malo ostataka od bozicne vecere.

Bozic smo proslavili kod S&G i na veceru su dosli njihovi prijatelji koje sam vec jednom prilikom upoznala: jedni od onih ljudi koji imaju zarazno pozitivan stav i mozes sa njima pricati satima. Apsolutni uzori. Oboje umirovljeni ucitelji koji su radili sa problematicnom djecom, ona vrsta ljudi koja ima razvijenu radoznalost za svijet oko sebe...svjetski putnici, par bez djece.
Svidjalo se to meni ili ne ali roditeljstvo nas svih obiljezava. To je nasa bazicna svrha prije ili kasnije. Reprodukcija. Ako si samac pitaju te kada ces si naci nekoga. Zasto? Jer je prirodno imati partnera i nastaviti lozu...kada imas nekoga, pitaju te kada cete imati djecu. Kada dodje prvo pitaju te kada ces drugo...Za puno ljudi imati djecu nije niti stvar izbora nego je dogma, prirodan put, nesto sto ne propitkujes, ne diskutiras. Zene imaju maternicu, muskarci daju sjeme. Prirodan poredak stvari. I kako mozes s nekim provesti toliko godina a da nemate potomke, koja  je svrha?
Bozicna vecera bila je jedna od rijetkih trenutaka kada nije izgovorena rijec "beba", nije bilo onog grca i razmisljanja o najkracem i najbezbolnijem odgovoru na to bolno pitanje. Bila je lijepa vecera, pricali smo o zivotu, putovanjima, knjigama i zivot je imao apsolutnog smisla za sve nas. 3 para: mi u tridesetima, S&G u kasnim cetrdesetima, ucitelji u ranim sezdesetima. Sva tri para sa velikom naklonoscu prema djeci, sva tri para bez djece, sva tri para koji su pronasli svoju svrhu u drugim zivotnim stvarima. Nismo bili obiljezeni nasim praznim utrobama, niti tom prazninom koja godinama raste nego smo bili ispunjeni mladoscu koja nas zabavlja i snovima koji postaju stvarnost.
Vecera je bila odlicna, pricali smo i mljackali ribu do kasno u noc a kada sam legla u krevet pred oci mi je dosla sljedeca scena: pili smo kavu na Valkanama i nakon gusteranja na suncu smo se nas par ugurali u Natin auto i ja sam sjedila iza sa Emom i Norom. Nora je pametovala neke svoje filozofije i spominjala sve muheres nabrajajuci sve klince...ja sam je pitala sta sam ja a ona se okrenula prema meni, pogledala me bez da trepne i k'o iz topa izgovorila: "pa ti si isto roditelj, samo bez djece."
U tom sam se trenutku osjecala kao kraljica jer sam u njenim ocima bila jednako vrijedna.
I ta me recenica uvijek utjesi. 

Na bozicno jutro dosle su necakinje od S&G i svi smo u pidjamama otvarali poklone, neki od nas su pili kavu s Baileysom ( zenska populacija koja je participirala u bozicnom jutru) i nakon toga smo gledali stari crtani Kako je Grinch ukrao Bozic i spavali na kaucu...

Jos punih trbuha krenuli smo kuhati veceru ( puricu, pjerogije, pire krumpir i jos svasta nesto ) i onda kad smo se najeli do tocke da bi mogli eksplodirati smo krenuli u setnju na Candy Cane Lane: to je ulica ( jako blizu nase ) koja vec 40ak godina odrzava Bozicnu tradiciju; svi u ulici ukrasavaju svoje kuce do te mjere da je to postala atrakcija. To je jedan od rijetkih trenutaka da smo vidjeli toliko ljudi na ulici - jako puno setaca ali i onih koji su kruzali s autom... totalno super, taj Bozicni duh koji gledamo u filmovima...

Ledena skulptura

Setaci i vozaci

Snjegovici..

Projekcije na kucama

Moram priznati da sam imala predrasude sto se Bozica tice i drago mi je da su neki pojedinci omeksali mog unutarnjeg Grincha...nekoliko iskreno napisanih cestitki od kolega s posla, vecera pripremljena s ljubavlju, smijesne poruke na Whatsappu su me apsolutno natjerale da uzivam u dva neradna dana.
I prije svega, onaj osjecaj kada gledas bozicnu epizodu South parka sa glavnim likom rame uz rame :)

 
I za kraj da vas pocastim sa mojom omiljenom filozofijom, istinskim znacenjem zivota.

46. Sretan Bozic i nemojte mi ca zamiriti

Sama sam sebi uskocila u usta s onom " bar nas na poslu ne maltretiraju s Bozicnim pjesmama ".  Od kada sam stisnula "Publish" na poslijedni post, tako je netko stisnuo " Play " na poslu i 12 Bozicnih se konstantno vrte u krug. Ubitacno.

Proslu subotu smo uzeli slobodno ( jedan od onih stat dana, kada radis za praznik pa dobijes slobodan dan ) i  odlucili se priklopiti Bozicnom duhu, biti dio kolektive ovog grada i na jedan dan volontirati.
Nakon pravog kanadskog dorucka u Tim Hortonsu uputili smo se u stozer organizacije pod imenom Bozicni biro, ukrcali kutije hrane, dobili popis adresa i krenuli. Kada smo sve razdjelili otisli smo do druge organizacije pod imenom Anonimni Bozicnjak i napravili isto osim sto nisu bili paketi sa hranom nego veliki paketi sa igrackama za djecu.  Tog je dana oko 25 000 ljudi radilo isto sto i mi: sa kapicama djeda mraza na glavi razvozili su hranu i/ili igracke onima kojima je to potrebno vise nego ostalima.
Sigurno se pitate kako je to moguce kada je Kanada bogata zemlja sa puno posla...kako to da ima onih koji nemaju? Nama su vrata otvarale mlade samohrane majke, mlade obitelji koje su tek pristigle i engleski im se svodi na Hvala i Molim, stara usamljena lica koje vjerovatno vise nitko ne posjecuje, oni koji su bolesni, nisu sposobni raditi...toliko je razlicitih prica i sudbina da je apsurdno uopce suditi ima li netko novaca ili nema, odnosno "zasluzuje li taj paket ili ne".
Ja sam htjela volontirati jer sam sebicna. Jer zelim biti u poziciji da mogu nekom pomoci barem malo i staviti nekom osmijeh na lice. Na primjer kada sam vidjela oci velicine mjeseca goluzdravog djecacica koji je bio presretan do se hvatao za vrecu igracaka koja je veca od njega. Ili jednu nonicu koja je cijelo popodne setala po hodniku zgrade jer nas je ocekivala i napokon nas docekala. Jer sam bila jedna kap u moru tog cijelog pokreta davanja i primanja. To je bio moj Bozicni poklon Jasenu i njegov Bozicni poklon meni.
I nakon toga smo isli piti rum i eggnog dok smo postavljali bozicne dekoracije kod S&G.

Nakon nekoliko obicnih radnih dana doslo je vrijeme i za cookie exchange party. To znaci da doma imam brdo keksica, kolacica i recepata za iste pa bi bilo ok da malo podjelim s vama....mislim na recepte :)

PEANUT BUTTER COOKIES

1 cup (250 mL) butter, softened
3/4 cup (175 mL) packed brown_sugar
3/4 cup (175 mL) granulated_sugar
1 cup (250 mL) peanut_butter
2 eggs
1 tsp (5 mL) vanilla
2-1/2 cups (625 mL) flour
1 tsp (5 mL) baking_soda
1 tsp (5 mL) baking_powder
1/4 tsp (1 mL) salt

Imam jos nekoliko koje cu dodati pa nek se nadje..... Ovi su njam njam. Ekstra njam.

U medjuvremenu je stigao i datum koji Jas i ja obiljezavamo kao nasu 13 godisnjicu veze ( ili 5 godisnjicu braka ) pa smo otisli u kino gledati Hobita u 3D ( koji je bio super ), i onda u Arcade igrati igrice.

 Mogli smo odabrati neku odrasliju verziju obiljezavanja godisnjice ali nismo. I bilo nam je lijepo.
Na kraju smo se ugurali u photo kabinu umjesto da nabacimo selfie s mobitelom jer nam je ostalo 3 dolara sitnisa.

Cini mi se da je  od posljednjeg posta proslo 20ak dana i bas sam dobila uljudan komentar da imam samo jedan post u prosincu. Nadobudno sam mislila da cu doci do brojke 50 do kraja godine ali mislim da je i brojka 47 lijepa. ( + 1 nakon ovog ).

Sto se vremena tice, jedan dan je -30 a vec danas 1...jos nisam napravila snjeska ( ne znam sta cekam majkemi ) a taj suhi zrak zna bili malo iritantan pa me vrh usnice zna peci kao da sam si je namazala paprom, njokole u nosu i tako to....iako imamo ovlazivac zraka u spavacoj koji radi po noci, tako da spavamo ok ali tokom dana na poslu se svi pogledavamo i dajemo mote rukama u stilu "mi je sta u nosu?". Neda mi se bas kao voditi neke razgovore s kupcima u stilu ovaj sir ide super s ovim vocem a onaj sa tim i tim vinom dok ono...izgledam ko smrkava beba. Nisam jedina koja se tako osjeca pa je onda ok, lakse mi na dusi ;).

U sirokom luku izbjegavam shopping centre i ducane jer je nemoguce od tolike guzve normalno disati. Barem meni. Priznajem da sam popusustala prije tjedan dana i otisla si kupiti hlace i kosulju jer je bilo 60 % popusta pa sam dva para hlaca od 50 kupila za otprilike 20 dolara i cekala sam u redu citavih 10 minuta. Nesto sto bi platila 110 platila sam 45 sveukupno i onda su mi jos na kraju dali dva bona od 10 dolara kad dodjem drugi put nesto kupiti da imam dobar popust....i tako sve funkcionira, klasicne navlakuse. Dan nakon Bozica je taj famozni boxing day kada su mega turbo uber popusti i masa ljudi se pretvara u stampedo koje hara ducanima. Ne postoji apsolutno nista sto mi toliko treba da bih nogom krocila u neki ducan. Imamo dovoljno hrane, kave i toalet papira tako da planiram ostaviti oblik svoje guzice na kaucu.
Sretno i veselo nam bilo.E.

45. Da vas apdejtujem.

Hladno je, lijepo je. Decembar je.

Prosao je studeni. Proslo je prvih 6 mjeseci u Edmontonu. Prosao je prvi poslovni review i dobivanje totalnog zdravstvenog bonusa. Prosla je kupnja auta i prvo probno testno pripremanje kolaca za predbozicni party. Prosao je dan kad sam pakirala Marnijine stvari i farbala zidove u novoj kuci koju su ona i njen dragi tek kupili. Ponosni vlasnici, mladi, nadobudni i sretni. Samo tako. Uzela sam slobodan dan da im pomognem da se spakiraju i presele, bilo je veselo i radno. Jele smo u u malom (privatnom) restaurantu koji sluzi all day breakfast i bjezale od neke dosadne zenske dok smo kupovale boju u Home depot-u.

Ovo je Rockin' Robyn's diner. Totalno retro iskustvo koje se dogodilo usput dok smo jurcale naokolo kupovati vrece za smece i preuzeti kljuceve od kuce.
Ne sjecam se sto sam jela ali znam da je bilo dobro ( jaja sa slaninom i ,dobru, pravu, vodenu i vrucu kavu koju ti toci konobarica dok grickas tost od crnog kruha. Malo mjesto sa puno dobrih okusa i ukusa.


 U kuhinjskom duhu sam se posvetila i probnoj tepsiji kolaca koje cemo dijeliti na cookie excange partiju: rafaello kuglice ili kako su slucajno prozvane - Santa's balls. Male, bijele i cupave.

Nasla sam super jednostavan recept i kuglice su nestale u trenu - odnijela sam ih na posao, posluzila ih kao desert kad su S&G dosli na veceru i nesto malo sam ostavila Jasu. Ono sto sam ja pojela dok sam ih radila ( e da, imaju i badem u sredini ) se ne broji. Onda sam nasla dekorativne limene kutije i papirnate casice u koje cu spakirati muda od djeda mraza.

Osim sto sam radila kolace, setala naokolo, pocela citati dvije knjige i nastavila nijednu,
uglavnom se sve svodi na posao gdje mi sada pocinje biti malo repetativno ( da ne kazem dosadno ) bez obzira na kolicinu posla i laganu bozicnu groznicu koja je pocela. Ducan je nakrcan panetonima svih vrsta, boja i velicina, kuce su izvana i iznutra nakindjurene a za sada je uspijeh sto na internet radiju koji slusamo na poslu ne pustaju bozicne pjesme. Za sada. Vjerovatno sam urekla.
Gledam sve oko nas koji imaju mogucnost raditi dodatni posao, promijeniti posao bez papirologije koja je nama potrebna, napredovati jer imaju stalnu boravisnu dozvolu i onda se osjecam kao da mi je netko svezao ruke. Pokusavam taj osjecaj "zelim sve i zelim sad" zamijeniti sa "uzivaj dok mozes, pomalo" stavom ali to je prekidac u glavi koji stalno stiscem, valjda dok ne pregori. Dobro bi mi dosao neki godisnji, majkemi.

Ovaj tjedan smo u kuci od S&G. Oni su otisli na godisnji pa im mi cuvamo kucu i pse. To znaci dvije stvari:  Jasen me bar to vrijeme sto smo tu nece nagovarati da nabavimo psa. ( Inace metodologija nagovaranja mu je slicna kao kada zenka zeli imati mlado pa uzdise, milo gleda i privija se uz svog muzjaka kako bi mu dala do znanja kako bi rado imala jedan spoj svojih i njegovih gena ).

Druga stvar je da nam do posla treba 45 minuta ( kojih 10 minuta vise ili manje, ovisi o vremenu ) autom:

Slusanje radija ( Bear station, Jasenov najdrazi ), komentiranje drugih u prometu ( zmigavac je tu teorije radi, masa truckova ima ljetne gume jer zimske nisu obavezne zakonom ), ubacivanje i presijecanje traka barem 15 puta u 45 minuta a nitko ne trubi i ne uzrujava se previse. )
Kad se vracamo s posla onda obavezno komentiramo tko je sta rekao i napravio. A ima "simpaticnih" likova.

U ponedjeljak navecer vozili smo se u tisini. Radio je bio stisan a Jas i ja smo izbjegavali da pogledamo jedno drugo.
Osjecala sam se posrano sto sam izrekla saucesce preko aplikacije na mobitelu. Sto se dugogodisnje prijateljstvo, odanost i ljubav preselila u mobitel umjesto za kuhinjski stol gdje smo uvijek pile kavu.
Sto smo stariji to cesce govorimo "zbogom" ljudima koji su nas oblikovali i cesce govorimo "dobrodosli" malenim dusama koje cemo mi oblikovati. I dok tugujem za nasmijanim licem tete Mire i kuckam ove rijeci, dobivam poziv od kolegice s posla koja mi javlja sretne vijesti.
Mislim da cu si natociti casu vina. Da kazem zbogom i dobrodosli kako spada.