45. Da vas apdejtujem.

Hladno je, lijepo je. Decembar je.

Prosao je studeni. Proslo je prvih 6 mjeseci u Edmontonu. Prosao je prvi poslovni review i dobivanje totalnog zdravstvenog bonusa. Prosla je kupnja auta i prvo probno testno pripremanje kolaca za predbozicni party. Prosao je dan kad sam pakirala Marnijine stvari i farbala zidove u novoj kuci koju su ona i njen dragi tek kupili. Ponosni vlasnici, mladi, nadobudni i sretni. Samo tako. Uzela sam slobodan dan da im pomognem da se spakiraju i presele, bilo je veselo i radno. Jele smo u u malom (privatnom) restaurantu koji sluzi all day breakfast i bjezale od neke dosadne zenske dok smo kupovale boju u Home depot-u.

Ovo je Rockin' Robyn's diner. Totalno retro iskustvo koje se dogodilo usput dok smo jurcale naokolo kupovati vrece za smece i preuzeti kljuceve od kuce.
Ne sjecam se sto sam jela ali znam da je bilo dobro ( jaja sa slaninom i ,dobru, pravu, vodenu i vrucu kavu koju ti toci konobarica dok grickas tost od crnog kruha. Malo mjesto sa puno dobrih okusa i ukusa.


 U kuhinjskom duhu sam se posvetila i probnoj tepsiji kolaca koje cemo dijeliti na cookie excange partiju: rafaello kuglice ili kako su slucajno prozvane - Santa's balls. Male, bijele i cupave.

Nasla sam super jednostavan recept i kuglice su nestale u trenu - odnijela sam ih na posao, posluzila ih kao desert kad su S&G dosli na veceru i nesto malo sam ostavila Jasu. Ono sto sam ja pojela dok sam ih radila ( e da, imaju i badem u sredini ) se ne broji. Onda sam nasla dekorativne limene kutije i papirnate casice u koje cu spakirati muda od djeda mraza.

Osim sto sam radila kolace, setala naokolo, pocela citati dvije knjige i nastavila nijednu,
uglavnom se sve svodi na posao gdje mi sada pocinje biti malo repetativno ( da ne kazem dosadno ) bez obzira na kolicinu posla i laganu bozicnu groznicu koja je pocela. Ducan je nakrcan panetonima svih vrsta, boja i velicina, kuce su izvana i iznutra nakindjurene a za sada je uspijeh sto na internet radiju koji slusamo na poslu ne pustaju bozicne pjesme. Za sada. Vjerovatno sam urekla.
Gledam sve oko nas koji imaju mogucnost raditi dodatni posao, promijeniti posao bez papirologije koja je nama potrebna, napredovati jer imaju stalnu boravisnu dozvolu i onda se osjecam kao da mi je netko svezao ruke. Pokusavam taj osjecaj "zelim sve i zelim sad" zamijeniti sa "uzivaj dok mozes, pomalo" stavom ali to je prekidac u glavi koji stalno stiscem, valjda dok ne pregori. Dobro bi mi dosao neki godisnji, majkemi.

Ovaj tjedan smo u kuci od S&G. Oni su otisli na godisnji pa im mi cuvamo kucu i pse. To znaci dvije stvari:  Jasen me bar to vrijeme sto smo tu nece nagovarati da nabavimo psa. ( Inace metodologija nagovaranja mu je slicna kao kada zenka zeli imati mlado pa uzdise, milo gleda i privija se uz svog muzjaka kako bi mu dala do znanja kako bi rado imala jedan spoj svojih i njegovih gena ).

Druga stvar je da nam do posla treba 45 minuta ( kojih 10 minuta vise ili manje, ovisi o vremenu ) autom:

Slusanje radija ( Bear station, Jasenov najdrazi ), komentiranje drugih u prometu ( zmigavac je tu teorije radi, masa truckova ima ljetne gume jer zimske nisu obavezne zakonom ), ubacivanje i presijecanje traka barem 15 puta u 45 minuta a nitko ne trubi i ne uzrujava se previse. )
Kad se vracamo s posla onda obavezno komentiramo tko je sta rekao i napravio. A ima "simpaticnih" likova.

U ponedjeljak navecer vozili smo se u tisini. Radio je bio stisan a Jas i ja smo izbjegavali da pogledamo jedno drugo.
Osjecala sam se posrano sto sam izrekla saucesce preko aplikacije na mobitelu. Sto se dugogodisnje prijateljstvo, odanost i ljubav preselila u mobitel umjesto za kuhinjski stol gdje smo uvijek pile kavu.
Sto smo stariji to cesce govorimo "zbogom" ljudima koji su nas oblikovali i cesce govorimo "dobrodosli" malenim dusama koje cemo mi oblikovati. I dok tugujem za nasmijanim licem tete Mire i kuckam ove rijeci, dobivam poziv od kolegice s posla koja mi javlja sretne vijesti.
Mislim da cu si natociti casu vina. Da kazem zbogom i dobrodosli kako spada.