82. Posljednji aprilski dani. Zeja me pensir.

Neke stvari se gube i nestaju kao snijeg koji se topi i pretvara u oblake. Neke stvari nastaju kao malen zeleni list koji se probija kroz sloj suhe trave i tek odmrznutih ostataka jesenskog lisca. Sto god ja mislila o tome i koliko god me to cinilo sretnom ili tuznom, ja ne mogu to promjeniti. Mogu samo odluciti hocu li biti tuzna ili sretna zbog toga ili jeli to uopce vazno.
Ljudi se mjenjaju. Okolnosti se mjenjaju. Ostavljaju nas iznenadjene ili razocarane, daju nam nadu ili onaj tezak, tupi osjecaj u trbuhu.
Stvari utjecu na nas onoliko koliko im to sami dopustimo. U kojem god pravcu da usmjerimo svoj zivot, odlucimo se na promjene, napredak, rast, mi u svojoj srzi uvijek ostajemo isti - oblikovani prijasnjim iskustvima. Mudrost je ne dopustiti da se to dogadja precesto. Mudrost je dopustiti novim iskustvima da nas oblikuju.

Mi jos nemamo neke nove novosti: u implied statusu, cekamo taj jedan papir da dodje da si mozemo napraviti vize i nastaviti planirati zivot. To je plan. ( koji bas i ne ovisi o nama, mi smo svoju ulogu odradili, sada je na nekom drugom da donese pozitivan ili negativan odgovor ). Nije to ni dobro ni lose. To je tako. J**at ga.

Sjecam se onog prvog euforicnog naleta kada smo izasli iz aerodroma. Onog blentavog osjecaja u lipnju kada je lezis u krevetu u 10 navecer a vani je jos dan. Kada sam prvi put vidjela polarnu svjetlost.  Jos uvijek me drze ti euforicni trenuci, samo Vas vise ne trazim pogledom da podjelim sa vama to neko novo predivno iskustvo, nego se samo polu nasmijesim i pognem glavu. Nije to ni dobro ni lose. To je tako.

Moram priznati da je lakse prolaziti kroz stresne situacije tako sto odes u Dinner Theater zameziti, popiti koktelcic i pogledati izvedbu "Dirty Dancing"....najbolja fora kod ovog dinner theatre je da su svi konobari glume neku ulogu ( ne u predstavi nego kao dio predstave...tako da je nas sluzila "sefica kuhinje" koja ima strah od ljudi a stol do nas je sluzila "stara ruskinja" koja je glavna spremacica i tjera strah u kosti. Ukrala cura show :)

 
.....ili otici na vecer sa profesoricom fotografije i 10 drugih foto entuzijasta da u ponoc, u mrklom mraku sa lampicom na glavi vjezbas oslikavanje svijetlom....( vrijedi promrzle noge )

ili radis duge expozicije dok ti neki redneck iz auta vice: "nice tripod!"

Eto, malo da se posprdam na vlastiti racun! Uzivam sto vise mogu, mislim na vas svakodnevno i
jos uvijek se desava da ja kazem: Nina a drugi cuju Lina. O well.

Nakon sto je Lina danas popila kavu i uputila se u postu poslati papire za produzenje radne dozvole, shvatila je da je jutros na facebooku njena frendica postala sliku sa komentarom "prvi kupanjac u moru". Lina je jos u jakni i ono..zatvorenim cipelama.

Osim tih noviteta, bili smo na babinjanju za malog bebacha po imenu Owen ( Sandrina necakinja ) pa sam opalila nekoliko fotki da joj pripremim fotobook i pojela hrpu dobrih cupcakesa koji su djelo moje kolegice s posla - Kennedie. Mlada cura koja radi divne slastice u slobodno vrijeme i to joj je dodatni izvor zarade.

I nadala sam se da cu za 2 godine imati 100 postova ali i 82 je super. Ma super je da to jos netko cita.

81. Nesto se dogadja, vrijeme ide tika - taka, ja jos cekam da nas sreca pokaka.

Ovaj post je nastavak na pretposljednji sastav. U medjuvremenu odigrao se sljedeci scenarij ( i oprostite mi ako ne pratim vremensku liniju dogadjaja jer sam malo "zbrda zdola" ): mi na poslu, saznamo od jedne osobe iz ureda kako su Jasenovi papiri ( novi ugovor za posao i novu poziciju koju je dobio jos u 11 mjesecu! ) vec bili vraceni i provedemo pola dana u uredu pokusavajuci dobiti odgovor od te jedinke iz HR ( mislim da sam je nazvala Zdenka u pretposljednjem postu ) sta moramo napraviti da si produzimo status, tj. da mozemo nastaviti raditi dok ne dobiju taj famozni lmia za nas. Zdenka ne zna. Ja pizdim. Magle mi se naocale od suza. Ona nesto palamudi i izmislja ali nikako da kaze odgovor. Mi nazovemo odvjetnika i on nam kaze u 3 minute sta nam je ciniti. Nadjemo broj od cure koja radi s nama u firmi ( ali na drugoj lokaciji ) i koja je je tu vec 7 godina i zna sta moramo napraviti jer je ona prosla kroz isti postupak.
Prodje taj dan i ja dodjem doma i uhvati me plakanje. Lijem suze i kazem Jasenu: meni je pun kufer tog stresa i ljudske gluposti....ja znam da zelim ostati tu. A ne znam sta ce biti s nama sutra..i tako sam utonula u san. Drugo jutro sam preko volje ustala i krenula na posao. Nekako sam polusvjenso prosla kroz smjenu i pred kraj dobivam poruku na mobitel: Zdenka je dobila danas dobila otkaz. Nece odraditi otkazi rok, danas joj je zadnji dan. Osoba B ce preuzeti vasu papirologiju.
Osoba B nazvala nas je drugi dan i rekla sta se tocno izdesavalo sto se tice nasih prijava za nove radne vize - moju su poslali i dobili file number a za Jasenovu ( i jos neciju iz komapnije ) traze neke dodatne detalje vezane za firmu, ne za Jasena. Dobro je bar znati sto se dogadja!
Vrijeme ide tika - taka i ja jucer dobijem mail od osobe B koja je preuzela Zdenkin posao, da je dobila mail od provincijskog nominacijskog programa ( onaj pilot projekt na koji sam se prijavila jos u studenom 2013....me uspjevate pratiti? Nadam se da da ) da im treba par dodatnih komada papira ( tipa papir od poreza, zadnji izvadak iz place i sl. ) i da ce im ona to poslati sljedeci tjedan! To je bilo ugodno iznenadjenje jer sam mislila da cu morati cekati jos bar godinu dana na njihov odgovor....i vec sam pocela planirati kako cu prestati racunati na to i probati naci neki drugi nacin. U sustini, jos uvijek ne znamo puno vise nego prije mjesec dana ali bar smo upuceni u to sto se dogadja i znamo da sada osoba B pokusava raspetljati sto je Zdenka zapetljala. Sto bi rek'o onaj ludjo iz Prvomajske: "zuuuuu, neesto se dogadja. Sedamnajest! " Nesto se zbiva, to je dobro.
 Iako je gotovo polovica travnja, snijeg je gotovo nestao i rijeka se otopila, temperature variraju od 0 do 17, jos uvijek nisam napravila "smjenu ormara" i duge rukave zamjenila kratkima...to ce pricekati jos koji mjesec...barem. U medjuvremenu uzivam u dugim setnjama, dobroj casi vina i nerviranju Jasena. To mi ide ful dobro. Naprimjer on se full ufura u igricu a ja mu vicem iz kuhinje:" ljubeeeee sta ti se da izvaditi ves iz perilice, pliiiiiiz?" Ili se taman sjedne i namjesti da gledamo film a ja ga pogledam i "sta bis se ustao pliiiiiz i ugasio svjetlo u hodniku?"" Ffuuuuuuuu. Ma samo se zae***am, ne bi ja nikad tako.
Speaking of zezancije, Uskrs smo proveli kod Heidi i njene obitelji na rucku - zamezili sunku s ananasom, otisli prosetati Jacka ( njenog malog terijera ) i poslije smo igrali Pictionary. Bila je bas lijepa nedjelja. Izbacili smo i par bisera - npr. Jasen je htio reci square meter pa je rek'o squiter a ja sam htjela nesto objasniti i reci da je jako jeftino ( super cheap ) ali sam rekla da je "super free". Trebalo mi je par minuta da shvatim da me Ken ( Heidin muz ) prestao slusati i zabezeknuto buljio u mene...nakon sto sam ja svoje izbiflala on je samo prosaptao: wtf is superfree?? Da, smijala sam se ko da cu snijeti jaje.

Heidini klinci - teenageri!

Eto, neki smuseni apdejt sam vam dala. Bolje trenutno ni ne mogu.E.

80. Dok cekam da me sreca pokaka

Bitno je biti aktivan.Sto bi rekli ovdje: put yourself out there! Ili sto bi ja rekla, nedamisebitidomajabibrijalanaokolo pa tako u duhu tih "sve ce biti dobro" i "i nemoj se pilati oko stvari na koje ne mozes utjecati" parola, sam si zaokupirala vecinu slobodnog vremena. Osim sto sam se prikljucila citalackom klubu ( book club ) gdje je cilj jedna knjiga mjesecno pa se onda nadjemo i razglabamo o knjizi, autoru, okolnostima pisanja pa skrenemo na teme koje nemaju veze s razlogom naseg okupljanja. Meni je super jer vecinu njih ne poznam i jer me forsa da procitam 1 knjigu mjesecno na engleskom.  Zatim sam upisala jedni kraci tecaj fotografije koji mi se jako svidio i bilo mi je super sjediti u klupi, ponavljati temelje fotografije i uciti nove stvari. Jedna od vjezba je bila kako pristupiti nepoznatim ljudima i zamoliti ih da ih fotkate - u neposrednoj blizini nalazi se staracki za casne sestre pa sam imala priliku porazgovarati sa nekoliko njih i opaliti nekoliko fora fotki. Obicno za ovu skolu fotografije treba odraditi njihov pocetnicki tecaj ( ako zelis odraditi vecinu njihovog sadrzaja ) ali je meni profa rekla da sam dosta dobra i da ako hocu doci kod nje na sate nocne fotografije da ne moram uzeti te bazne sate ( sto je usteda love i vremena ) pa za 15 ak dana idem odraditi nocne fotke uz strucno vodstvo. Lijepo je ulagati u sebe i biti okruzen ljudima koji su inspirativni.
Osim toga za posao pisem knjigu o sirevima ili ti vodic kroz nase proizvode ( porijeklo, nacin starenja, s cim ih servirati i td. ). Kad smo kod hrane, tu i tamo izvucem neki recept jer se cini lagan pa onda pobrasnim cijelu kuhinju dok ne uspijem u naumu. Obicno se radi u pecenju kolaca a ja sam vise za kuhanje nego za pecenje - to je previse precizno; moras pratiti svaki korak precizno i biti precizan u mjerenju...ako stavis secer prerano ili dodas premalo necega, neuspijeh je uglavnom zagarantiran. Kuhanje je druga prica.....puno je kreativnije. Slasticarstvo? Cista matematika.

Zadnji slobodan dan proveli smo vrzmajuci se po knjiznici

a popodne smo otisli na rucak u East Asian village gdje sam se toliko napucala hrane da sam mislila da cu eksplodirati.

Vecer sam provela samosazaljevajuci se na kaucu.

Kad smo kod hrane, vecer prije bili smo na vjencanju! Par koji radi s nama se zenio pa smo imali cast da budemo dio Filipinskog vjencanja a jos su me zamolili da ih pofotkam! Vjencanje je bilo u restaurantu koje sluzi filipinska i kineska jela, a nakon ceremonije i vecere su krenule - karaoke! Ne, ja nisam pjevala. Zahvaljujuci foto aparatu, izgledala sam dovoljno zauzeto pa me nisu gnjavili :).

Cijelu vecer su lovile disko-svijetla

Le kolegice

***

Nocas sam lezala u krevetu polubudna, uzivajuci u necemu sto se tu jako rijetko dogadja....slusala sam vjetar. Iako danas pada snijeg, jucer je bilo 15 stupnjeva a predvecer je pocela kisa i vjetar je poceo puhati. Vani je sve mirisalo na stabla i oblaci su bili sivi i olovni. Podsjetilo me na pulske nevere.
Tko zna kakvu ce nam avanturu Sutra donijeti. Mozda nas pokaka sreca a mozda galeb. Oboje ce biti temelj za dobru pricu.

79. Treba mi da me sreca pokaka.

Zadnji post je bio o tome kako tumaramo sumom jer se trebamo iskulirati. Mjesec i pol kasnije, na pauzi za rucak gledam kroz prozor kako bijelo govno pada i bas briga oblake sto je 1. travanj po kalendaru. Okrenem se prema Heidi i kazem joj sto mi je na umu na 'rvackom a na jeziku na engleskom: I really need some freakin' luck to just come and shit some rainbow - positive - energy - vibes on me. I am done trying to make things happen. I just need something good to happen, without me busting a move. 
Zadnjih.....neko vrijeme igramo se teatra apsurda sa kadrovskom sluzbom u nasoj firmi. Da budem preciznija, sa jednom jedinkom kojoj je u opisu posla da se bakca sa nama stranim radnicima. Dakle, nama viza istice 1.maja. Da bi se dobila nova viza, treba minimum 2 mjeseca pa vi sad brojite na prste kad su trebali poslati papire. Mi od 26.1. zivimo u uvjerenju da su papiri poslani. Svaki put je pitamo ( za potrebe ovog bloga nazvat cu je Zdenka, jer da smo u Puli, 100% bi se zvala Zdenka ) i ona nam daje a) diplomatske odgovore tipa "u procesu je" i b) lazne informacije tipa da se Jasenu ugovor koji je potpisao vazi bez obzira sto odobrenje od vlade jos nije doslo i da se ja ne brinem jer ovaj pilot projekt na koji sam se ja prijavila mi omogucava da dobijem novi status i da cu moci raditi dok ne dobijem odgovor od provincije da se mogu aplicirati za stalni boravak. Da sad ful mega ultra skratim pricu, nista od toga nije istina i ona nam je slagala u facu milion puta da je poslala papire a nije i onda smo mi digli super frku i sad je valjda kao poslala papire ali jos uvijek ne znamo nista. Da, isli smo pricati sa nekoliko odvjetnika i bla bla bla, prdac - smrdac, da skratim pricu jos vise, valjda cemo se uspijeti prijaviti za "produljenje" sto znaci da mozemo ostati i raditi dok ne dobijemo te j***ne nove vize. Koje se super nadam da cemo dobiti s obzirom da trenutno situacija nije najsjajnija. Uglavnom, izgubili smo tonu zivaca, ( nesto malo kila...ajde dobro, dekagrama ), iskemijali opcije a, b, c, 22, i zeleno, ovisno o ishodu....i sto je najgore od svega, sljedi jos nam barem 2 mjeseca ovog "sve visi u zraku" stila zivljenja. Jer se Zdenka zajebava i ne zna sta radi. Kako da ti glupom objasnis da je glup? Da se igra s nasom buducnoscu i planovima a jos k tome sto imam PTSP od proslih zivotnih iskustava ( znate o cemu pricam ) i bas mi treba da mi se jednom u zivotu onako nesto samo - desi. Da dobijemo vize bez beda i zavrzlama. Pa da se onda bez beda i zavrzlama mozemo prijaviti za stalni boravak i onda da si mozemo full mega jednostavno isplanirati bar kratkorocno malo unaprijed zivot.
Uglavnom, ta sreca kaka na kratko kroz gusto granje i nikako da me pokaka sa malo dobre vibre duginih boja da mogu dalje mirne duse prevoditi hrvatske poslovice na kanadski nacin. Krv nije voda. Blood is not water. Hvala, captain Obvious :)