Od zadnjeg posta do danas imam "opravdano" zasto nisam pisala: nije mi bilo lako pohvatati ritam sa svim novostima koje su nas snasle. Neki od vas su primjetili onu nelaskavu fotku s posla na kojoj Jasen reze tortu okruzen kolegama jer mu je zadnji dan na poslu i ja stojim pored njega, u bijelom smoku okrugla kao lopta. Na moju srecu, stvar je samo do loseg kuta i ruznog kroja jer nisam dobila na kilazi. Jedino mjesto koje mi raste je trbuh. Za sada. Doduse, nije da je to nesto sto me brine, jer trbuh ne mogu uvuci a proteklih par mjeseci sam ga poluuspjesno skrivala ispod radne kute ali me blijedo lice zbog cestih mucnina vjerovatno odalo...no stigli smo do 15. tjedna i ja se osjecam super. Primjetila sam da izgovaram dvije recenice dosta puta na dan: "Piski mi se" i "Moram nesto gricnuti".
Da se vratim na tu sliku i scenu gdje Jasen reze tortu jer mu je zadnji dan na poslu - jedan dan je dobio poziv, otisao na intervju i to je bilo to - dobio je posao kao network technician u jednoj firmici koja je cesto rentana od vecih firmi i radi networking (i struju i siguronosne kamere) za urede, stambene i poslovne zgrade. Zadnji dan studenog, Jasen je zavrsio smjenu u ducanu, sjeo u auto i odvezao se u Calgary gdje su imali posao sljedecih 9 dana. Radili su prekovremene, dosta novog je naucio, radio je svasta pomalo i cini se umoran i sretan. Vratio se za vikend da se vidimo i promjenimo gume na autu i opet se vratio u Calgary, nadam se samo na nekoliko dana. Poslovi su vecinom u Edmontonu s tim da imaju par ugovora u drugim gradovima pa ce povremeno odlaziti na tjedan-dva.
Ja si vrijeme kratim svakojako, primjerice, neki dan sam stajala na -25 jedno sat i pol. Ne jer sam poludjela nego zato sto u bozicno vrijeme kroz cijelu Kanadu vozi Bozicni vlak i staje u gradovima, gdje se onda odrzi koncert (na otvorenom) i ljudi donose donacije (hranu) za Food Bank. Tako je nas par otislo zamotano od glave do pete da odnesemo namirnice i docekamo vlak...nas par s posla i nekoliko tisuca Edmontoncana. Ukljucujuci malu djecu.I starce. Na -25. Ja sam obukla skijaske hlace ali ih ne mogu vise zakopcati pa sam nekako dugme spojila sa lastikom...ma uglavnom, mislim da ih necu nositi ovu zimu, hahahaha.
Posto su mi ruke bile smrznute i svima su se mobiteli ispraznili,nisam nis fotkala ali evo linka iz novina pa mozete pogledati:
Canadian Pacific Holiday Train Rolls Into Edmonton
Hladno je, snjezno i Bozicno. Za rodjendan sam dobila ulaznice za stand up show Amy Schumer (u novoj Rogers areni koja izgleda svemirski - tko dodje ga vodim da vidi :D) pa smo Maria i ja isle na jedno sat, sat i pol smijanja.
Danas je toplije za 10 stupnjeva (sto bi reklo -15) pa se idem prosetati da kupim ukrasni papir za poklone. Nazalost, ove godine ne saljem nista nikome jer neplacuju k'o sv.Petra kajganu i spori su jer je Bozic pa se ispricavam svima a posebno Natasi i Dasi sto nece dobiti sombrerose koje su si zamislile da im kupim (ne znam zasto, pitajte njih, lol)
U poslijednjih 20ak dana razveselile su me krasne vijesti o dvije prinove, dve drage frendice su rodile sinove, na socijalnim mrezama vidim da vecina vas uziva u adventu a ja uzivam u lijepom, snjeznom Bozicu....i razmisljam o tome sto ce nam 2017 donijeti!
Monday, 12 December 2016
Monday, 7 November 2016
100. Stoti.
Drazene, nadam se da ovo citas! Sretan mi 100-ti post :) doduse, napisan prije nekog vremena ali ne i objavljen. Pa krenimo od Septembra:
Topli jesenji mjesec koji je zapoceo mailom od imigracije da napravimo toliko cekani lijecnicki pregled. Narucila sam nas u ambulantu koja je specijalizirana bas za tu vrstu pregleda i na red su nas stavili vec drugi dan. 4 sata kasnije i skoro $1000 laksi, nas lijecnicki pregled je bio gotov!
Prvo smo trebali ispuniti formular (jedan, nista komplicirano), zatim su nas izvagali, izmjerili, testirali vid i poslali niz hodnik. Tamo nas je nakon sat vremena primio glavni lijecnik koji nas je pregledao (klasicni sistematski pregled), mjerenje tlaka, povijest bolesti i td. Potom smo otisli u susjedni laboratorij i napravili X ray (koji je trajao 15 sekundi) i nakon toga smo isli vaditi krv. Receno nam je ako nesto nije u redu sa nalazima, da ce nas zvati u roku 5 radnih dana. Nikakav poziv nismo dobili sto ce reci da bi u slijedecih 2 - 3 mjeseca trebali dobiti PPR (passport request) i time bi se nas proces za stalni boravak u Kanadi trebao proivesti kraju.
Izlozba koju sam pripremala u cafe Blackbird u Septembru je prosla dobro, mnostvo poznanika i frendova ju je obislo i prodala sam oko 13 fotografija sto ce reci da sam si pokrila troskove (print, okviri i td) i jos si spremila koji dolar u dzep. Sretna i zadovoljna, pocinjem raditi na novom setu fotografija i kroz nekoliko mjeseci cu poceti traziti novo mjesto da izlozim slike.
Sretni sto smo dogurali do tuda, odlucili smo uzeti nekoliko dana odmora da napravimo mentalni reset jer se spremamo na jos promjena (nadamo se promjeniti posao, odabrati neke tecajeve, poceti razmisljati da sljedece godine kupimo neka nasa cetiri zida...). Bookirali smo malu kolibicu preko Airbnb-a koja je blizu - nicega. Na farmi, 15 km udaljena od prvog mjesta koje ima oko 8oo stanovnika i jedno sat vremena udaljena od poznatog nalazista dinosaura Drumhellera.
Prekrasno imanje velike obitelji koja zivi od poljoprivrede i stocarstva. Imaju konje, par macaka i sest pasa (jedan od njih - Maverick - ima 3 noge ali ga to ne sprijecava da bude dio copora). Kolibica je malena i savrsena. Nema tekucu vodu vec ima poljski wc pored, s tim da je u glavnoj kuci citava kupaona koja je na raspolaganju gostima. Svako jutro bi nas docekao svjeze pripremljeni dorucak, preko dana smo se izlezavali na suncu a navecer gledali u zvijezde ili polarnu svijetlost. Zadnji dan su nas izveli na jahanje i to je bilo super zabavno!
Ovo je njihova kuca i nebo kakvo dugo nismo vidjeli...
Kolibica
Iznutra
Kada nisu psi onda su prerijski psi.....
Bilo je lijepo iskusiti originalnu (nama ne bas poznatu) Albertu, jesti u menonitskom restaurantu njihova autenticna jela i pite ( menoniti su religijska zajednica slicna amisima. U Alberti ima dosta menonita i heterita ) Bilo je fora voditi razgovor sa "pravim kaubojem" odnosno deckom koji nas je izveo na jahanje. U ranim dvadesetima, sve sto zeli je da sto prije ozeni svoju srednjoskolsku ljubav, brine za svoje stado krava. Koliko god je on manjkao u znanju po pitanju opce kulture i geografije, toliko smo mi manjkali u znanju o prirodi, zivotinja, i td. Da, ja mozda mislim da sam "posh" jer znam razliku izmedju Austrije i Njemacke ali u njegovom svijetu si to mogu objesiti macku o rep. Njemu ne treba da to zna. Njemu treba da zna kako poroditi tele i drzati na okupu 80 krava dok ujahuje mladog konja. Njemu treba to znanje da zivi i prezivi. Bilo nam je s u p e r, zabavili smo se, opustili smo se i onda se odvezli nazad u nas svijet asfalta, glasnih kupaca i azijskog fast fooda.
Oktobar nas je zameo snijegom no to je trajalo kratko i sad opet uzivamo u jesenskim temperaturama i sivo - zutim kontrastima. Proplivali smo kroz kanadski dan Zahvalnosti i kroz Halloween party i stigli smo do Novembra gdje brojim dane da "ostarim" za godinu a nikad se nisam bolje osjecala...eto.
Topli jesenji mjesec koji je zapoceo mailom od imigracije da napravimo toliko cekani lijecnicki pregled. Narucila sam nas u ambulantu koja je specijalizirana bas za tu vrstu pregleda i na red su nas stavili vec drugi dan. 4 sata kasnije i skoro $1000 laksi, nas lijecnicki pregled je bio gotov!
Prvo smo trebali ispuniti formular (jedan, nista komplicirano), zatim su nas izvagali, izmjerili, testirali vid i poslali niz hodnik. Tamo nas je nakon sat vremena primio glavni lijecnik koji nas je pregledao (klasicni sistematski pregled), mjerenje tlaka, povijest bolesti i td. Potom smo otisli u susjedni laboratorij i napravili X ray (koji je trajao 15 sekundi) i nakon toga smo isli vaditi krv. Receno nam je ako nesto nije u redu sa nalazima, da ce nas zvati u roku 5 radnih dana. Nikakav poziv nismo dobili sto ce reci da bi u slijedecih 2 - 3 mjeseca trebali dobiti PPR (passport request) i time bi se nas proces za stalni boravak u Kanadi trebao proivesti kraju.
Izlozba koju sam pripremala u cafe Blackbird u Septembru je prosla dobro, mnostvo poznanika i frendova ju je obislo i prodala sam oko 13 fotografija sto ce reci da sam si pokrila troskove (print, okviri i td) i jos si spremila koji dolar u dzep. Sretna i zadovoljna, pocinjem raditi na novom setu fotografija i kroz nekoliko mjeseci cu poceti traziti novo mjesto da izlozim slike.
Sretni sto smo dogurali do tuda, odlucili smo uzeti nekoliko dana odmora da napravimo mentalni reset jer se spremamo na jos promjena (nadamo se promjeniti posao, odabrati neke tecajeve, poceti razmisljati da sljedece godine kupimo neka nasa cetiri zida...). Bookirali smo malu kolibicu preko Airbnb-a koja je blizu - nicega. Na farmi, 15 km udaljena od prvog mjesta koje ima oko 8oo stanovnika i jedno sat vremena udaljena od poznatog nalazista dinosaura Drumhellera.
Prekrasno imanje velike obitelji koja zivi od poljoprivrede i stocarstva. Imaju konje, par macaka i sest pasa (jedan od njih - Maverick - ima 3 noge ali ga to ne sprijecava da bude dio copora). Kolibica je malena i savrsena. Nema tekucu vodu vec ima poljski wc pored, s tim da je u glavnoj kuci citava kupaona koja je na raspolaganju gostima. Svako jutro bi nas docekao svjeze pripremljeni dorucak, preko dana smo se izlezavali na suncu a navecer gledali u zvijezde ili polarnu svijetlost. Zadnji dan su nas izveli na jahanje i to je bilo super zabavno!
Bilo je lijepo iskusiti originalnu (nama ne bas poznatu) Albertu, jesti u menonitskom restaurantu njihova autenticna jela i pite ( menoniti su religijska zajednica slicna amisima. U Alberti ima dosta menonita i heterita ) Bilo je fora voditi razgovor sa "pravim kaubojem" odnosno deckom koji nas je izveo na jahanje. U ranim dvadesetima, sve sto zeli je da sto prije ozeni svoju srednjoskolsku ljubav, brine za svoje stado krava. Koliko god je on manjkao u znanju po pitanju opce kulture i geografije, toliko smo mi manjkali u znanju o prirodi, zivotinja, i td. Da, ja mozda mislim da sam "posh" jer znam razliku izmedju Austrije i Njemacke ali u njegovom svijetu si to mogu objesiti macku o rep. Njemu ne treba da to zna. Njemu treba da zna kako poroditi tele i drzati na okupu 80 krava dok ujahuje mladog konja. Njemu treba to znanje da zivi i prezivi. Bilo nam je s u p e r, zabavili smo se, opustili smo se i onda se odvezli nazad u nas svijet asfalta, glasnih kupaca i azijskog fast fooda.
Oktobar nas je zameo snijegom no to je trajalo kratko i sad opet uzivamo u jesenskim temperaturama i sivo - zutim kontrastima. Proplivali smo kroz kanadski dan Zahvalnosti i kroz Halloween party i stigli smo do Novembra gdje brojim dane da "ostarim" za godinu a nikad se nisam bolje osjecala...eto.
 |
| Pozdrav od kauboja :) |
Thursday, 11 August 2016
99. Mojih pet minuta Instagram slave
Ljeto je kisno i nije u mojoj moci da to mijenjam. Posla je puno i nije mi u interesu da to promjenim. Hvala nebu i kreativnim ljudima na telefonskom aplikacijama koje mi omogucavaju da se zabavljam.
Ne sjecam se jesam li spomenula izlozbicu mojih fotografija koja ce se odrzati u septembru. To bi znacilo da sam osim fotkanja kopala po prijasnjim radovima, editirala, printala, uokviravala fotke za tu priliku. Kad nisam to radila onda bi sjedila na kaucu u Al Bundy stilu i skrolala po instagramu, lajkala i postala. Fort edmonton Park (gradska atrakcija - replika grada kada je tek nastajao) me pitala za dopustenje da iskoriste moju fotku za post dana na sto sam ja veselo pristala. Isto tako sam hashtagala neke fotke za razne mini natjecaje i danas sam dobila nagradu poklon bon od sto dolara u jednom foto studiju za printanje fotki. I ta fotka mi ima skoro 800 lajkova! Besramno se hvalim, znam!
Edmonton ima puno instagramskih foto grupa koje su super pokrivene i jedna od tih grupa koju pratim je organizirala "instameet" ( hrpa ljudi koji vole fotkati i svako malo se nadje,fotka, cavrlja, upozna i kasnije posta fotke) na koji sam se odlucila pridruziti. I tako sam ja sa hrpu cudaka, skolaraca, hipstera, setala downtownom oznacena naljepnicom na kojoj je bilo napisano moje instagram ime. Neki su imali super fensi aparate, neki mobitele, jedna cura je imala full stari digitalac (3.2 mega pixela spike) i to je super jer je vazno da se podruzis s ekipom koju ne poznas i pofotkas par lijepih scena. I tako je i bilo. Nakon 2 sata lunjanja gradom i bjezanja iz javne garaze odakle smo pokusali uslikati grad sa 7. kata otisla sam doma bogatija za par dobrih fotki i jedno fora iskustvo. I bas me krenulo da sam dobila jos par upita da se neke od tih fotki postaju na drugim profilima.
I tako ja vodim "dupli zivot" kao teta iz ducana koja potajno, dok zvace sendvic s mortadelom na maredi, uziva u zvjezdanom trenutku svog instagram profila.
Ne sjecam se jesam li spomenula izlozbicu mojih fotografija koja ce se odrzati u septembru. To bi znacilo da sam osim fotkanja kopala po prijasnjim radovima, editirala, printala, uokviravala fotke za tu priliku. Kad nisam to radila onda bi sjedila na kaucu u Al Bundy stilu i skrolala po instagramu, lajkala i postala. Fort edmonton Park (gradska atrakcija - replika grada kada je tek nastajao) me pitala za dopustenje da iskoriste moju fotku za post dana na sto sam ja veselo pristala. Isto tako sam hashtagala neke fotke za razne mini natjecaje i danas sam dobila nagradu poklon bon od sto dolara u jednom foto studiju za printanje fotki. I ta fotka mi ima skoro 800 lajkova! Besramno se hvalim, znam!
Edmonton ima puno instagramskih foto grupa koje su super pokrivene i jedna od tih grupa koju pratim je organizirala "instameet" ( hrpa ljudi koji vole fotkati i svako malo se nadje,fotka, cavrlja, upozna i kasnije posta fotke) na koji sam se odlucila pridruziti. I tako sam ja sa hrpu cudaka, skolaraca, hipstera, setala downtownom oznacena naljepnicom na kojoj je bilo napisano moje instagram ime. Neki su imali super fensi aparate, neki mobitele, jedna cura je imala full stari digitalac (3.2 mega pixela spike) i to je super jer je vazno da se podruzis s ekipom koju ne poznas i pofotkas par lijepih scena. I tako je i bilo. Nakon 2 sata lunjanja gradom i bjezanja iz javne garaze odakle smo pokusali uslikati grad sa 7. kata otisla sam doma bogatija za par dobrih fotki i jedno fora iskustvo. I bas me krenulo da sam dobila jos par upita da se neke od tih fotki postaju na drugim profilima.
I tako ja vodim "dupli zivot" kao teta iz ducana koja potajno, dok zvace sendvic s mortadelom na maredi, uziva u zvjezdanom trenutku svog instagram profila.
Thursday, 7 July 2016
98. Kad ce to ljeto da se mogu zaliti da mi je vruce
Pocetak sedmog mjeseca smo, sto bi reklo da sam prosle godine u ovo doba (tocnije 2.7.) setala sa Bojanom po kvartu, isle kupiti pive i cekale famozni sms da je Patricija rodila! U to ime sheram Bojaninu web stranicu :)
Ove godine je vrijeme varljivo - promjenjivo i kisovito pa smo "blagoslovljeni" sa rojevima komaraca koji su zedni nase krvi. Ujutro je suncano, za pol sata grmljavina, u 3 popodne 35 stupnjeva i onda opet 2 minute kise...tako da sparinu asfalta koja meni znaci "ljeto" jos nisam dozivjela. Doduse, imali smo prilike par puta otici s biciklama i nabiti kilometrazu po stazama uzduz i poprijeko rijeke koja tece kroz grad. To me ne zaustavlja da minimalno dvaput tjedno trcim....trcanje je nesto sto mi je uvijek bilo odbojno i nesukladno mom...tijelu, navikama, kondiciji....jos se sjecam kad sam u trecem osnovne dosla na prvi trening atletike na Uljanikovom stadionu. Prva stvar je bila da otrcimo krug i nakon sto sam otrcala prvi put u zivotu nesto sto ima pocetak i cilj, docekao me trener sa stopalicom i razocarano rekao da mi je vrijeme 1 minuta i 48 sekundi i da zasto ja mislim da cu ikada biti ok za bilo kakav sport. Nakon par jelenjih skokova, 10-godisnja Nina je odskakutala kuci misleci da trcanje nije za nju. 23 godine poslije, 33 godisnja Nina je otisla na lagani jogging i 5 kilometara poslije shvatila da nije vazno sto nije dobra u trcanju vec da je vazno da - moze trcati. I tako sam ja svaki put ponosna na sebe sto zavrsim kilometrazu bez da ce mi pluca eksplodirati. I da se osvrnem na rekreaciju opcenito, grad je prepun staza i stepenica oko rijeke i ljudi masovno trce, vjezbaju i voze bicikle....primjer, ponedjeljak navecer i hrpa ljudi na stazi. Odlicna spika!
Ove godine je vrijeme varljivo - promjenjivo i kisovito pa smo "blagoslovljeni" sa rojevima komaraca koji su zedni nase krvi. Ujutro je suncano, za pol sata grmljavina, u 3 popodne 35 stupnjeva i onda opet 2 minute kise...tako da sparinu asfalta koja meni znaci "ljeto" jos nisam dozivjela. Doduse, imali smo prilike par puta otici s biciklama i nabiti kilometrazu po stazama uzduz i poprijeko rijeke koja tece kroz grad. To me ne zaustavlja da minimalno dvaput tjedno trcim....trcanje je nesto sto mi je uvijek bilo odbojno i nesukladno mom...tijelu, navikama, kondiciji....jos se sjecam kad sam u trecem osnovne dosla na prvi trening atletike na Uljanikovom stadionu. Prva stvar je bila da otrcimo krug i nakon sto sam otrcala prvi put u zivotu nesto sto ima pocetak i cilj, docekao me trener sa stopalicom i razocarano rekao da mi je vrijeme 1 minuta i 48 sekundi i da zasto ja mislim da cu ikada biti ok za bilo kakav sport. Nakon par jelenjih skokova, 10-godisnja Nina je odskakutala kuci misleci da trcanje nije za nju. 23 godine poslije, 33 godisnja Nina je otisla na lagani jogging i 5 kilometara poslije shvatila da nije vazno sto nije dobra u trcanju vec da je vazno da - moze trcati. I tako sam ja svaki put ponosna na sebe sto zavrsim kilometrazu bez da ce mi pluca eksplodirati. I da se osvrnem na rekreaciju opcenito, grad je prepun staza i stepenica oko rijeke i ljudi masovno trce, vjezbaju i voze bicikle....primjer, ponedjeljak navecer i hrpa ljudi na stazi. Odlicna spika!
Osim toga, zivot me podsjeca na Rihanninu stvar "Work". "work, work, work" i onda neko mumljanje sto uopce ne kuzim....pos'o, pos'o, pos'o i onda se neki zivot desi izmedju posla i spavanja.
To nesto "izmedju" je ili neki lokalni koncertic, druzenje i rekreacija i pripremanje fotki za izlozbu koju cu imati u rujnu u jednom malom lokalnom kaficu.
Jasenovo vrijeme "izmedju" je uglavnom volontiranje u knjiznici, druzenje i rekreacija kad mu ja isplaniram vrijeme bez da mu kazem (LOL) i pokoji odlazak na tekmu -dobio je karte od predstavnika Coca cole za prvu tekmu Eskimosa u sezoni. Ono sto nije znao je da su karte za VIP balkon gdje imas konobara, svedski stol i cugu. Toliko mu je bilo fora da se i slikao s maskotom.
Slika s maskotom je misteriozno nestala s moba pa stavljam fotku sa stadiona.
Da se vratim na tren na volontiranje: kako sam radila te "Cheese workshope" upoznala sam curu koja je event manager i malo smo se skompale pa me zvala da joj uletim fotkati neke evente sto je super jer je uvijek fora upoznati ljude van uobicajene okoline. Taj event je bio uvod u program da se skupi novac za cijelodnevne vrtice za klince s posebnim potrebama pa sam imala priliku slusati govornike koji rade u kanadskom edukacijskom sistemu i bilo je jako zanimljivo.
Osim toga, na poslu je jedan decko koji radi kao pomocnik na kasi (pakira vrecice) i boluje od raka od malih nogu (nekako je ne bih prepricavala ali mozete predpostaviti) i treba skupiti petnaest soma dolara za ljecenje novim tretmanom pa sam nagovorila ekipu s posla da napravimo aukciju i tako skupimo lovu. Mozda netko nema kesha ali ima doma nesto sto ne koristi...i tako su ljudi poceli donositi stvari (knjige, filmove, kupone, netko s eponudio da skuha rucak, jasen da da instrukcije iz gitare, ja sam ponudila obiteljsko slikanje i td) i na kraju smo uspijeli skupiti oko somica i pol i jako sam sretna da mu mozemo bar malo pomoci.
Sto se procesa za Stalni boravak tice, dobili smo obavijest da platimo taj zadnji dio uplate, potom su nas pitali da posaljemo update nekih formulara i sad i dalje cekamo poziv za napraviti ljecnicki pregled. Dakle, pokrece se ka cilju.
Vi uzivajte u moru, suncu i kupanju, mi uzivamo u dugim danima (sada je 10 i pol i tek je sumrak), planiranju nekog skorom (nadamo se) kampiranja i malim zivotnim radostima.
p.s.
za Canada Day smo isli u kino gledati Tarzana u Imax (super mega ultra 3D) i bilo je super. Nakon kina smo dosli kuci, otvorili 'ladno kanadsko pivo, kucnuli se i uzivali u zvukovima vatrometa koji je 20ak minuta ukrasavao prekrasno nebo iznad ovog dobrog grada.
To nesto "izmedju" je ili neki lokalni koncertic, druzenje i rekreacija i pripremanje fotki za izlozbu koju cu imati u rujnu u jednom malom lokalnom kaficu.
Jasenovo vrijeme "izmedju" je uglavnom volontiranje u knjiznici, druzenje i rekreacija kad mu ja isplaniram vrijeme bez da mu kazem (LOL) i pokoji odlazak na tekmu -dobio je karte od predstavnika Coca cole za prvu tekmu Eskimosa u sezoni. Ono sto nije znao je da su karte za VIP balkon gdje imas konobara, svedski stol i cugu. Toliko mu je bilo fora da se i slikao s maskotom.
Da se vratim na tren na volontiranje: kako sam radila te "Cheese workshope" upoznala sam curu koja je event manager i malo smo se skompale pa me zvala da joj uletim fotkati neke evente sto je super jer je uvijek fora upoznati ljude van uobicajene okoline. Taj event je bio uvod u program da se skupi novac za cijelodnevne vrtice za klince s posebnim potrebama pa sam imala priliku slusati govornike koji rade u kanadskom edukacijskom sistemu i bilo je jako zanimljivo.
Osim toga, na poslu je jedan decko koji radi kao pomocnik na kasi (pakira vrecice) i boluje od raka od malih nogu (nekako je ne bih prepricavala ali mozete predpostaviti) i treba skupiti petnaest soma dolara za ljecenje novim tretmanom pa sam nagovorila ekipu s posla da napravimo aukciju i tako skupimo lovu. Mozda netko nema kesha ali ima doma nesto sto ne koristi...i tako su ljudi poceli donositi stvari (knjige, filmove, kupone, netko s eponudio da skuha rucak, jasen da da instrukcije iz gitare, ja sam ponudila obiteljsko slikanje i td) i na kraju smo uspijeli skupiti oko somica i pol i jako sam sretna da mu mozemo bar malo pomoci.
Sto se procesa za Stalni boravak tice, dobili smo obavijest da platimo taj zadnji dio uplate, potom su nas pitali da posaljemo update nekih formulara i sad i dalje cekamo poziv za napraviti ljecnicki pregled. Dakle, pokrece se ka cilju.
Vi uzivajte u moru, suncu i kupanju, mi uzivamo u dugim danima (sada je 10 i pol i tek je sumrak), planiranju nekog skorom (nadamo se) kampiranja i malim zivotnim radostima.
p.s.
za Canada Day smo isli u kino gledati Tarzana u Imax (super mega ultra 3D) i bilo je super. Nakon kina smo dosli kuci, otvorili 'ladno kanadsko pivo, kucnuli se i uzivali u zvukovima vatrometa koji je 20ak minuta ukrasavao prekrasno nebo iznad ovog dobrog grada.
Sunday, 8 May 2016
97. Devedesetsedmi post i 3 godine kasnije.....
Udahnula sam i izdahnula, pogledala preko ramena i shvatila da sam zaboravila zasto sam uopce pocela pisati blog...da podjelim iskustva? da me ekipa ne zaboravi? da ja ne zaboravim?
Nekako u zadnje vrijeme ignoriram samu sebe. Znam da to smjesno zvuci ali me onaj davno, duboko usadjeni osjecaj krivnje prati i bojim se ako pisem iskreno da zvuci kao da se zalim ili da se hvalim.
Bojim se da mozda govorim i nemam sto za reci ili da netko cita a nema sta za procitati.
Nakon Vancouvera nisam nista pisala jer smo neplanirano isplanirali odlazak u Pulu. Nakon toga nisam nista pisala jer sam izbjegavala izvagati tu kilu osjecaja koju sam donijela sa sobom. Nadalje nisam pisala jer me delo dosta 'zelo pa sam u to usmjerila veliku vecinu vremena. Ostatak vremena izmedju posla i spavanja razlio se na vecernja smucanja po lokalnim kafanama i koncertima, setnjama po poludivljim stazama i izbjegavanju govana od bizona ili citanju knjiga i gledanju filmova.
Bili smo u Puli i vratili se.
Za Uskrs smo u kratkim rukavima rostiljali u parku.
Nakon toga je pao snijeg pa se otopio.
Odradila sam dva poslovna sajma za kompaniju,
Odradila treninge za dvije nove osobe koje su zaposlili na istu poziciju ali na drugim lokacijama
Odradila svoj prvi "foodcrawl" Cheese workshop - napravila menu od 6 razlicitih sireva i serviranja (brie sa kruskom, kompot od ljute paprike sa nizozemskom gaudom itd. i td.) koji su bili servirani uz vina i ja sam kao nesto pricala o sirevima pred 25 ljudi. Obukla sam si kosulju i leptir masnu pa sam izgledala kao da znam sta radim.
Ako je tko preskocio post na facebooku o web stranici koju sam sklepala o Puli, eko la kva:
Nekako u zadnje vrijeme ignoriram samu sebe. Znam da to smjesno zvuci ali me onaj davno, duboko usadjeni osjecaj krivnje prati i bojim se ako pisem iskreno da zvuci kao da se zalim ili da se hvalim.
Bojim se da mozda govorim i nemam sto za reci ili da netko cita a nema sta za procitati.
Nakon Vancouvera nisam nista pisala jer smo neplanirano isplanirali odlazak u Pulu. Nakon toga nisam nista pisala jer sam izbjegavala izvagati tu kilu osjecaja koju sam donijela sa sobom. Nadalje nisam pisala jer me delo dosta 'zelo pa sam u to usmjerila veliku vecinu vremena. Ostatak vremena izmedju posla i spavanja razlio se na vecernja smucanja po lokalnim kafanama i koncertima, setnjama po poludivljim stazama i izbjegavanju govana od bizona ili citanju knjiga i gledanju filmova.
Bili smo u Puli i vratili se.
Za Uskrs smo u kratkim rukavima rostiljali u parku.
Nakon toga je pao snijeg pa se otopio.
Odradila sam dva poslovna sajma za kompaniju,
Odradila treninge za dvije nove osobe koje su zaposlili na istu poziciju ali na drugim lokacijama
Odradila svoj prvi "foodcrawl" Cheese workshop - napravila menu od 6 razlicitih sireva i serviranja (brie sa kruskom, kompot od ljute paprike sa nizozemskom gaudom itd. i td.) koji su bili servirani uz vina i ja sam kao nesto pricala o sirevima pred 25 ljudi. Obukla sam si kosulju i leptir masnu pa sam izgledala kao da znam sta radim.
Ako je tko preskocio post na facebooku o web stranici koju sam sklepala o Puli, eko la kva:
Uletili smo u peti mjesec sa puno sunca i plavog neba! Za nasu kanadsku trogodisnjicu zbrisali smo u Canmore (u mali gradic podno Rocky mountains u koji sam se zaljubila) i uzivali. Prvi dan smo otisli do Grizzly Paw tvornice piva i gaziranog soka. Bas taj dan mali su slavlje povodom 20 godina rada! To je znacilo hrpu ljudi, besplatnih hot dogova, piva i ostalog, mjuze i nacvrckanih radnika. Do 4 popodne smo vec bili sesni od pive i sunca pa smo isli sklopiti oci na par sati u hotel. Probudili smo se oko 9, taman se sunce pocelo spustati pa smo otisli u setnju i cekali da dodju zvijezde da ja opalim par nocnih fotki.
Drugi dan sam jedva docekala jer smo isli u prihvatiliste za vukove i hibride. Jos jedno privatno utociste za zivotinje: Svi vukovi su naviknuti ili polunaviknuti na ljude, uglavnom ostavljeni jer su ljudi mjesali pse i vukove pa kad imas doma "psa" koji je vuk i nije bas tako lako...jelte. Uglavnom, da preskocim tu temu upitnog morala (jer sta sve ljudi nece izmisliti za vlastitu zabavu pa cak i pariti dve razlicite vrste), iskustvo je bilo divno! ekipa koja radi tamo je mlada i nadobudna, prostor je velik, imaju vise ogradjenih prostora sa vise malih copora ili parova zivotinja. Mi smo usli dva: u prvom smo proveli vise vremena i to je copor od 4 hibrida koji su "high content" vukovi i imaju malo psecih naznaka. U tih sat vremena cuvari to jako lijepo objasne zasto i kako. Ta cetiri hibrida su bila plaha, blago nepovjerljiva ali su nam ubrzo prisli (jer smo imali komadice mesa za njih), ponjuskali nas, jedna vucica nam je dopustila da je pomazimo....i onda su se udaljili u hlad. Potom smo isli u drugi ogradjeni prostor gdje su bila tri hibrida koji su bili "low" i "medium" content vukovi. Oni su bili puno vise druzeljubivi, jedan je znao "sjedni" i "daj sapu" - al' na engleskom, he he. Na kraju kad smo odlazili je jedan hibrid gurnuo Jasenovu (a koga drugoga) nogu, bacio se na ledja i...kao "belly rub" spika.Jasen cuci pored njega i mazi ga po trbuhu. A dobro.
 |
 |
| Hibrid koji lezi je nalik psu i ima malo vuka u svom dna. Drugi, koji stoji ima vise vuka. To je vidljivo na prvi pogled po oblici njuske. |
Zadnji dan smo otisli na "laganu" hiking stazu od samo 4 km...ali nam je trebalo 2 i pol sata jer je staza unutar kanjona kojom je nekad tekla rijeka. Ludilo! Na odredjenim mjestima se jos vide crtezi stari 500-tinjak godina od domorodaca (indijanaca sto bi mi rekli) - tocnije od plemena Hopi iz Arizone! Kada smo dosli do kraja kanjona, a to znaci ogromna, glatka i visoka stijena i vodopad sa lijeve strane, na desno se otkrio put koji vodi dalje i iz kanjona se pretvara u usjek izmedju dvije planine. Nakon par stotina metara naisli smo na citavu "izlozbu" inukshuka! To su statue napravljene od kamena (inuiti i ostali narodi arktickog kruga su ih gradili u svrhu smjerokaza) Ovi su inukshuci napravljeni od strane posjetitelja staze u zadnjih nekoliko godina i super je za vidjeti koliko ih je i hodati izmedju njih oprezno da ih ne srusis.
Danas je nedjelja, 4 popodne i na stednjaku mi manestra kljuca jer nam dolaze gosti na BBQ (barbikju :D ) za koji sat pa da imamo nesto za calabrcnut' osim mesa sa grilla.
Kad smo kod grillanja i vatre, tu je sveopca zabrana jer je toplo i suho. Pretpostavljam da vas je vecina cula za veliki pozar na sjeveru Alberte....citav Fort McMurray, grad od otprilike 80 000 stanovnika, centar naftne industrije, je izgorio...ljudi su svi evakuirani, cijela provincija i Kanada je skocila da im se pomogne i pozar jos nije pod kontrolom....Svi volontiraju, doniraju i raznose hranu i robu. Nevjerovatno kakva sloga.
Sretno mi bloganje,sretno vam citanje. Pola toga sam izostavila da se natjeram da napisem 98. post.
Budite mi sretni i veseli.
Sunday, 7 February 2016
96. Do Vancouvera in nazad
Nekoliko dana prije puta dobila sam mail od Citizeship and Immigration Canada sa file brojem sto znaci da je nasa aplikacija pravilno ispunjena, pristrojbe placene i zapocinju sa procesuiranjem. (Znate vec kako je islo - poslali aplikaciju u 6. mjesecu pa nam vratili u 8 mjesecu pa sam morala opet polagati engleski pa smo opet poslali aplikaciju 1.10 a oni je zaprimili 5.10 i 11.1.2016 smo dobili file number). Malen ali cvrst korak prema naprijed. Imamo jos puno "jahanja" do cilja i cekanje je mukotrpno i dugo...sad cekamo da dobijemo medical request - a to moze biti za 10 dana ili za 4 mjeseca...nitko ne zna. Stvar je u tome da kad dobijes upute da napravis ljecnicki, imas 30 dana da ga napravis - lista lijecnika koji to rade je kratka a redovi veliki. Sto ce reci - nema mrdanja nikud dok to ne skinemo s dnevnog reda.
Uglavnom, taj mail prije puta nas je obradovao i 14-tog - cetvrtak oko 10 navecer smo krenuli prema zapadnoj obali. Ispod je karta da vidite kuda smo isli. Preko Rocky mountain je bilo malo zeznuto zbog snijega i magle ali nakon sto prezivis Romaniju u Cliu sa ljetnim gumama, nije mi bila frka da budem iskulirana i budem suvozac.
U Vancouver smo stigli oko 11 ujutro i posto nam hotel nije bio spreman, nastavili smo prema plazi da prosetamo uz ocean!
O hotelu necu puno, sobe su bile jeftine, postariji lik na recepciji je bio full bezobrazan, dao nam sobu koja je zadnje preuredjenje vidjela 1978 i na kraju su nam dali sto smo i bookirali preko web stranice; cistu sobu na 36 katu. Pogled iz sobe i pozicija hotela - u downtownu, na glavnoj shopping ulici su definitivni plusevi. I krevet je bio udoban. Sta vise za pozeljeti za tu lovu van turisticke sezone!
Setali smo puno, posjetili stari rudnik bakra, bili u Vancouver aquariumu, posjetili Whistler koji je sat vremena sjeverno od Vancouvera, uzivali u dobroj morskoj klopi, posjetili poznata predgradja, posjetili Fluevog ducan u Gastownu - poznati dizajner cipela iz Vancouvera cije su cipele vise umjetnost nego odjevni predmet pa je bilo zanimljivo vidjeti gdje se izradjuju, po cemu naziva modele cipela i td i td...druga nijansa ovog grada je East Hastings i more beskucnika na ulicama...tu nije dozvoljeno voziti vise od 30 km na sat jer se cesto dogadja da se bace pod auto. Kad dodjes iz grada kao sto je Edmonton gdje beskucnika bas i nema na ulicama zbog niskih temperatura i zbog istih razloga ulice su puste i svi smo puno vise izolirani, zbog cega su ljudi ponekad socijalno cudni...odviknes se na taj urbani mravinjak ljudi, taj kontrast ulastenih cipela i bosih beskucnika.
Evo jedan zanimljivi link s youtubea o tom dijelu grada:
https://www.youtube.com/watch?v=jdYWR-so7M4
Filmic je kratak i prikazan s jedne tocke gledista. Ako zelite pogledati malo vise, jutjubajte Streets of Plenty, dokumentarac koji je prije ar godina pobrao nekoliko nominacija - meni se bas ne svidja stil kojim je snimljen ali je....drugaciji.
Grad je prekrasan - velik, raznolik, vecina stanovnistva su azijati - sto geografski ima smisla jer ima je najbliza luka. To se primjecuje u naredanim zalogajnicama i restaurantima (kineski, japanski, koreanski, vjetnamski...), licima realtora i politicara koji se smjeskaju s plakata i td. Jedna zanimljiva obzervacija da od svih beskucnika koje sam vidjela, nisam vidjela ni jednog azijata (slucajnost ili ne, ne znam).
Vancouver je zelen, ulice su uske (uze nego u Edmontonu, sire nego kod nas) i pune ljudi, klima je ugodna i kisovita, imas ocean s jedne i planine s druge strane. Bili smo u jednom zgodnom restaurancicu u Burnabyu koji na meniju ima samo - pastu. Home made pastu pripremljenu na nebrojeno puno nacina, razlicitih soseva, zacina. Porcije su ogromne, (jedan tanjur paste je za 2, 3 osobe), mjesto je krcato ljudima i klopa je izvrsna. Drugi dan smo uzivali u crabcakeu i morskim delicijama...ma uglavnom, sve fino. Kad smo kod klope, raj za klopu je Granville island, mjesto open marketa i domace proizvodnje. Zapravo, nasla sam si i novo najdraze pivo iz Granville brevery - Winter Ale. Posjetili smo i malo ribarsko mjestasce pod imenom Horseshoe bay, gdje smo jeli najbolji fish & chips sa pogledom na ocean.
Evo par slika sa naseg Vancouver tripa (pokusaj rime, sorry):
Od kad smo bili u Vancouveru pa do kad sam ja napisala blog, jos se svasta izdogadjalo na "domacem"terenu" pa obecajem da cu s novim blogom van za koji tjedan. Eto, nisam ni fotke posteno pregledala i editirala...sve nesto zbrda zdola. Al' neka ga. Vancouver je zakon.
Uglavnom, taj mail prije puta nas je obradovao i 14-tog - cetvrtak oko 10 navecer smo krenuli prema zapadnoj obali. Ispod je karta da vidite kuda smo isli. Preko Rocky mountain je bilo malo zeznuto zbog snijega i magle ali nakon sto prezivis Romaniju u Cliu sa ljetnim gumama, nije mi bila frka da budem iskulirana i budem suvozac.
U Vancouver smo stigli oko 11 ujutro i posto nam hotel nije bio spreman, nastavili smo prema plazi da prosetamo uz ocean!
O hotelu necu puno, sobe su bile jeftine, postariji lik na recepciji je bio full bezobrazan, dao nam sobu koja je zadnje preuredjenje vidjela 1978 i na kraju su nam dali sto smo i bookirali preko web stranice; cistu sobu na 36 katu. Pogled iz sobe i pozicija hotela - u downtownu, na glavnoj shopping ulici su definitivni plusevi. I krevet je bio udoban. Sta vise za pozeljeti za tu lovu van turisticke sezone!
Setali smo puno, posjetili stari rudnik bakra, bili u Vancouver aquariumu, posjetili Whistler koji je sat vremena sjeverno od Vancouvera, uzivali u dobroj morskoj klopi, posjetili poznata predgradja, posjetili Fluevog ducan u Gastownu - poznati dizajner cipela iz Vancouvera cije su cipele vise umjetnost nego odjevni predmet pa je bilo zanimljivo vidjeti gdje se izradjuju, po cemu naziva modele cipela i td i td...druga nijansa ovog grada je East Hastings i more beskucnika na ulicama...tu nije dozvoljeno voziti vise od 30 km na sat jer se cesto dogadja da se bace pod auto. Kad dodjes iz grada kao sto je Edmonton gdje beskucnika bas i nema na ulicama zbog niskih temperatura i zbog istih razloga ulice su puste i svi smo puno vise izolirani, zbog cega su ljudi ponekad socijalno cudni...odviknes se na taj urbani mravinjak ljudi, taj kontrast ulastenih cipela i bosih beskucnika.
Evo jedan zanimljivi link s youtubea o tom dijelu grada:
https://www.youtube.com/watch?v=jdYWR-so7M4
Filmic je kratak i prikazan s jedne tocke gledista. Ako zelite pogledati malo vise, jutjubajte Streets of Plenty, dokumentarac koji je prije ar godina pobrao nekoliko nominacija - meni se bas ne svidja stil kojim je snimljen ali je....drugaciji.
Grad je prekrasan - velik, raznolik, vecina stanovnistva su azijati - sto geografski ima smisla jer ima je najbliza luka. To se primjecuje u naredanim zalogajnicama i restaurantima (kineski, japanski, koreanski, vjetnamski...), licima realtora i politicara koji se smjeskaju s plakata i td. Jedna zanimljiva obzervacija da od svih beskucnika koje sam vidjela, nisam vidjela ni jednog azijata (slucajnost ili ne, ne znam).
Vancouver je zelen, ulice su uske (uze nego u Edmontonu, sire nego kod nas) i pune ljudi, klima je ugodna i kisovita, imas ocean s jedne i planine s druge strane. Bili smo u jednom zgodnom restaurancicu u Burnabyu koji na meniju ima samo - pastu. Home made pastu pripremljenu na nebrojeno puno nacina, razlicitih soseva, zacina. Porcije su ogromne, (jedan tanjur paste je za 2, 3 osobe), mjesto je krcato ljudima i klopa je izvrsna. Drugi dan smo uzivali u crabcakeu i morskim delicijama...ma uglavnom, sve fino. Kad smo kod klope, raj za klopu je Granville island, mjesto open marketa i domace proizvodnje. Zapravo, nasla sam si i novo najdraze pivo iz Granville brevery - Winter Ale. Posjetili smo i malo ribarsko mjestasce pod imenom Horseshoe bay, gdje smo jeli najbolji fish & chips sa pogledom na ocean.
Evo par slika sa naseg Vancouver tripa (pokusaj rime, sorry):
 |
| Pozdrav oceanu |
 |
| Pogled na grad sa 36. kata |
 |
| Iz rudnika |
 |
| Iz rudnika II |
 | |
| Whistler. Ekipa sjedi na terasi kafana i resauranta. |
 |
| Pixel orka |
 |
| Vanka na ulici |
 |
| Paulina i ja |
 | ||
| Ove dvije penzicke iz Horseshoebay-a svaki tjedan dolaze na rucak (rekao nam je konobar kad smo ga pitali) Dobro raspolozeni od klope i morskog zraka, platili smo im racun da sirimo dobru vibru. |
Sunday, 3 January 2016
95. 2016 zvuci bas naucno - fantasticno.
Docek Nove godine je prosao laganini i zabavno (nisam se nacugala Baileysa kao sto sam nekima najavila). Ostali smo kuci, doslo nam je par cura s posla, zapalili smo vatru u dvoristu jer je bilo toplo (oko 0) i kasnije smo igrali Pictionary. Ja sam u jednom trenutku pokazivala neke McHammer poteze i napravila spagu. Mislim da sam si istegla misic jer me drugo jutro ful boljela noga al sad sam oke.
1.1. smo tradicionalno proveli guzeljajuci se na kaucu i gledali smo stare Disneyeve crtice (skupljamo si kolekciju). Prvo smo gledali Dumbo i onda sam ja optuzivala prehladu sto su mi oci cure a nakon toga smo gledali Mac u kamenu (meni jedan od najdrazih) pa mi se popravilo raspolozenje.
2.1. smo se svi na poslu pomalo vracali u kolotecinu, generalno premoreni od sve te horde ljudi koja je harala ducanom u ovo blagdansko doba. Neki se nisu ni pojavili na poslu jer su jos bili u party modu. Ni kupci nisu bili u drukcijem stanju pa smo svi bili u savrsenom balansu. Iako imamo zabranu mjenjanja mjuze na poslu (jer boss zeli da bude ista stanicu u sva tri ducana, dobili smo lagani zivcani slom od tih bozicnih pjesama pa smo nasli radio koji svira 90 -te...ah, koje olaksanje je raditi uz zvuke RHCP umjesto od nekih talijanskih njokola ( Rafaela Cara i Toto Cotugno su zakon za usporedit')....
Nakon posla smo odlucili potrositi one besplatne kino karte sto smo dobili kad smo isli gledati japanski film Attack on Titans (napravljen po anime) pa su u kinu zaboravili staviti titlove i morali su nakon 10 minuta zaustaviti film i krenuti iz pocetka.....pa su nam na izlasku svima dali Courtesy tickets zbog toga.....e, zamjenili smo si za ulaznice Star Wars u 3D. Mene iskreno bilo malo strah gledati film jer sam se bojala da su ga napravili samo da bi nekako reciklirali prijasnje Star Wars filmove i bacali reference (iako su geekovi s posla bili super odusevljeni i ima ekipe koja ih je isla gledati po 2,3 puta) ali sam se ugodno prevarila. Film je odlican. Toliko je dobar da sam u jednom trenutku skinula 3D naocale i prstima slanih od kokica obrisala suze u kutu oka (ste rimjetili da full placem na filmove?). Toliko sam bilo odusevljena da sam skoro pljeskala na kraju. Ali nisam jer uvijek kenjam po ekipi koja to radi.
 |
| Nakon filma |
U zadnje vrijeme jako malo fotkam. Danas sam kao uzela fotic ali smo na putu do parka gdje su izgradili dvorac od leda stali na kavu gdje nam rade frendice (sestre) da ih pozdravimo. Jedna sestra - Marina nije bila u smjeni a nju sam bas htjela vidjeti jer mi je vecer prije ostavila na voice mailu poruku (dok sam bila u kinu) ridajuci od suza kako joj je super mixtape koji sam joj snimila. Pa smo otisli do nje doma. Pa smo otisli djir. Pa je Jasen otisao na cugu s nekim tipovima. Ja sam otisla s Marinom u shopping i obrlatila je da kupi 2 para cipela i neke super hlace jer joj super stoje. Dakle, mene i fotic priroda nije vidjela.....ah, sta ces. A bas sam se jutros probudila poludepresivna je rje proces za dobivanje stalnog boravka dug i mukotrpan i neznas kad - sta - kome -cemu - i dali prvo dobivas file number pa nakon toga uputu za lijecnicki (koji moras obaviti u roku 30 dana od kad dobijes pismo) ili sve odjednom...pa ne mozemo planirati ni godisnji niti se upustati u neku gledanje nekretnina niti...ma nis, sav si neki izlimitiran i bezveze. I jos k tome sam frustric jer malo fotkam i nije dupe vidjelo puta (dalje od Calgarija kad je Boba bila tu)...pa godinu dana!!
Tu prica ne staje, jer evo sta se desilo; vozimo se mi doma, 9 navecer i stize mi poruka od Antona ( on je decko od Pauline, s kojom sam radila u juznom ducanu) bla, bla, oni idu u Vancouver na 5 dana jer mu neki rodjak ima engagement party ( Anton i Paulina su bili vec u Vancouveru i kao i svi koji su bili, kazu da je grad super. Osim toga on obozava voziti do tamo jer je super road trip od otprilike 13 sati voznje.) I kao, nasli su full jeftini hotel tog i tog imena u centru grada,( sto mi je rek'o jeftiniji od onog tvog rnbrna -airbnb-a ). Pa kao sijecanj je, nije sezona, super. I bas bi bilo super da idemo skupa. I bas bi bilo dobro kad bi. Trebalo mi je 2 minute da rezerviram taj isti hotel preko Expedie. (za Jasena i mene 4 nocenja 350 $ + otp.150 $ benza troskova = 500 $ za nas dvoje u Vancouveru.
Road trip do oceana wohoooooooooooo!!!!
Subscribe to:
Posts (Atom)