105. Sesnaest sati voznje za nas i posljednji post za vas

Pretprosli petak dobili smo postu koju smo dugo iscekivali - pismo koje potvrdjuje nas Stalni boravak u Kanadi. Nakon gotovo cetiri godine zivljenja (ali bez sigurnosti hocemo li moci ostati ili ne), misici na mom tijelu su se poceli opustati. Preostao je jos samo jedan korak u procesu a to je da nam imigracijski cinovnik pecati putovnicu i da nam komad papira da se na njemu potpisemo. Nazvala sam IRCC (Immigration, Refugees and Citizenship Canada) da ugovorim sastanak u jednom od loklanih ureda tu u gradu ali mi je receno da se na to ceka 6 do 8 tjedana. S obzirom da cu za 6 do 8 tjedana vjerovatno biti u radjaoni i da nakon toliko vremena nemam namjeru cekati jos 2 mjeseca, odlucili smo se za plan B; voznju do najblize granice, tzv. "flagpoling". Moras izac' pa uc' u Kanadu i onda ti imigracijski ciko ili teta procesuiraju papire i pecate putovnicu.
Kad smo im javili dobre vijesti, Sandra i Garry su k'o iz top rekli "roadtrip!!!" i u petak 14.aprila smo nas cetiri(pet) i njihova dva mini psa bili u autu, na putu za granicni prijelaz sa Montanom - Coutts.
Od Edmontona do granice je 600-tinjak km (oko 6 sati voznje) pa smo se opskrbili jastucima i roadtrip hranom (citaj: cipsevi, sendvici, mandarine i keksi).
U 7 ujutro smo se ukrcali u auto i izlazak iz Edmontona je bio spor jer je - padao snijeg (i tako ce do kraja tjedna...), ceste jos nisu bile ciste i vidjeli smo bar 5,6 autiju koji su otklizali s ceste i cekali na pomoc ili primali pomoc. 150 kom dalje, kod Red Deera, zimska slika se pretvorila u "jesenski pejzaz" potom nakon Calgarija u "proljetni i kad smo stigli do samog juga, oko 2, 2 i pol bilo je suncano, vjetrovito i 15ak stupnjeva.

Ovaj konj mi je namigivao iz susjednog vozila kao podsjetnik da smo na Wild Westu.

Dakle, stigli smo na granicu sa USA, bila je guzvica ali se promet kretao brzo i cekali smo 10ak minuta dok nismo dosli do granicara koji nam je zamjerio jer nismo putovnice imali spremne u rukama nego na sjedalu. Rekao nam je da parkiramo sa strane i udjemo u zgradu. Ja sam uspijela promrmljati da smo tu da napravimo flagpoling kako bi mogli potvrditi papire ali on se samlo okrenuo na peti i udaljio. Parkirali smo i usli u zgradu, cekajuci da nas netko pozove na salter. S obzirom na sve proce koje sam cula do sada, malo me uhvatila nervoza jer susjedi amerikanci znaju biti malo...sirovi i nabrijani. Nakon par minuta tip je prozvao Jasenovo i moje prezime, ispricavajuci sto nam je "butchered our names but trying my best" sto me nasmijalo jer ih je zapravo izgovorio tocno (sto se dogadja ono..skoro nikad). Dao nam je upute da udjemo u auto i pratimo ga u njegovom vozilu. Vozio je ispred nas do izlaza u USA i ulaza u Canadu mahnuo nam kad smo zavrnuli nazad na kanadsku stranu. Kanadjanin je bio iskuliran, cim smo mu dali putovnice i rekli da smo tu da potvrdimo PR nas je poslao u ured. Tu smo cekali jos par minuta, neki cika nas je uljudno pozdravio, uzeo papirologiju (putovnice, komfirmacijsko pismo i radne dozvole). Dao nam je papir da napisemo nasu adresu i da se potpisemo. Nesto je tipkao u komp, pecatirao putovnice i pozvao nas nazad za salter. Objasnio nam je prava, dao upute kako da promjenimo security numbers, cestitao nam i puf! To je bilo to. Samo tako. Usli smo u zgradu kao gradjani Limbolanda (moj izraz za cijeli taj period iscekivanja i neizvjesnosti) i izasli kao Kanadski gradjani.
Sandra i Garry su dali sve od sebe da nas obrukaju i nasmiju do suza jer su izvadili crveno-bijele rekvizite iz auta i slikali nas ispred granicne zgrade. Ja sam se (iako teza za 15 kg) osjecala jedno 30 kg laksom i jedina pomisao mi je bila kako se zelim posteno naspavati.

Sandra i Garry su nas docekali na aerodromu 2.svibnja 2013. kad smo sletili u Edmonton i bilo je lijepo i simbolicno sto smo sa njima mogli podijeliti i ovaj trenutak. Da ne spominjem da je Garry inzistirao da on vozi - cijelim putem, i to smo odradili u jedan dan.
Nakon sto smo priredili predstavu za sve koji su nas u tom trenutku mogli vidjeti (dakle svi koji rade na granici), ukrcali smo se u auto i krenuli za nazad. Nazad prema Edmontonu i snijegu. Uz nekoliko obaveznih stajanja (jer se meni piski svaka 2 - 3 sata) i jednog malo duzeg da pojedemo toplu juhu u 9 navecer, iliti 16 sati kasnije, Jasen i ja smo usli u kucu i strovalili se na krevet.
Ja sam se (po navici) ustala u 6 i pol ujutro ali s obzirom da smo cijeli vikend kuci - ostajem u pidjami.

Proslu srijedu mi je bio i zadnji dan na poslu tako da od sada, dok nam mali pisulinac ne dodje, postajem kucanica i odmaralica.

Nakon gotovo 4 godine i 105 postova, vrijeme je da se pozdravim s ovim blogom i usmjerim na druge stvari. Mislim da nema boljeg trenutka od ovoga, kada nam jedno zivotno poglavlje zavrsava i zapocinje novo. Proslo je brzo a ujedno i sporo, svugdje smo bili, svasta radili, puno se smijali i puno se brinuli.

*Hvala Vam tko god da je citao i pratio nasu pricu, nadam se da vam je donijelo mrvu smijeha, prenijelo dasak atmosfere, koju pahulju snijega i zraku sunca.*

Za kraj stavljam Foto price koje sam napravila na pocetku:

New In Alberta 

 Nas "idemo iz zime u ljeto u Prosincu" godisnji u San Diego, CA:

San Diego In Frames

Bojanin ljetno Kanadski album:

Bojana u Kanadi

i za kraj, moj hommage uvijek voljenoj Puli:

Meet Pula

Do neke nove price,

Voli Vas Nina.