Oblaci se izmjenjuju pa su jedan dan van grada i uzivamo u kricavo plavom nebu a danas su se vratili nad Edmonton pa je sve sivkasto i tiho. Umjesto cvjetanja vocki, kolicina ljudi na ulicama nagovjesta pocetak proljeca.
Ja cu raditi jos 3 tjedna pa ostajem doma da se malo naspavam i ljencarim. Torbu za bolnicu sam neki dan spremila, tako da sam to skinula s dnevnog reda a sad se valja i mentalno spremiti.
Cini se da se nasa imigracijsko - birokratska saga blizi kraju jer smo dobili finalni email od vlade da posaljemo kopije putovnica. Nadam se da cemo za koji mjesec proslaviti u to ime.
Ne budi lijena, odlucih da pocnem zapisivati cijeli taj proces kroz koji smo prosli (i jos prolazimo) dok su mi utisci jos koliko - toliko svjezi.
Neki dan smo bili u Irackom restaurantu i bilo nam je super. Za razliku od kanadske kulture jedenja vani, gdje ti hrana dolazi na stol velikom brzinom i jos brze ti dalju racun da napustis stol, u Zor Zar restaurantu smo sjedili od nekih 6 i pol do 10 i pol navecer...hranu pripremaju pomalo i na kraju se jos popije arapska kava ili caj s baklavicama (ja sam preskocila kavu jer mi radi zgaravicu ali sam uvalila nos u tudju salicu da je pomirisem). Ako tko od vas dodje (lol ali nikad se ne zna) vodim vas tamo na klopu.
Toplo vas pozdravljam i idem vani traziti boje, jer ne volim sivilo :)
No comments:
Post a Comment