54. Beach i b*tch, sheep & ship, piece and piss.

Navukla sam se na seriju "Shameless" ( britansku a ne americku ) prije nekoliko mjeseci i danas sam odgledala posljednju epizodu. Slobodan dan. Odlucila sam kvalitetno odmarati. Cak sam i rucak skuhala vecer prije. Lezanje na kaucu i cavrljanje preko mobitela, slanje pusa i pusica u Pulu, zatim plakanje od smijeha pa red citanja knjige i proslo poslijepodne. Dosadno, priznajem ali su se navecer na vratima pojavile Martie i Heidi sa pizzama pa smo provele nekoliko sati igrajuci Triviju i placuci od smijeha. Vise - manje zbog mog izgovora odredjenih rijeci, sto ce reci sam naslov pa nema potrebe da to obrazlazem nesto posebno.  

Isto tako se nisam mogla sjetiti rijeci snail jer mi nije u svakodnevnom vokabularu pa sam nabrzaka objasnila kao zivotinjica koja nosi kucicu na ledjima...ovako je to Martie zamislila:

U ponedjeljak smo se isli uclaniti u knjiznicu sto je super jer osim knjiga mozes rentati muziku, igre i filmove. Isto tako clansku iskaznicu rade po narudzbi pa si izaberes boju i uzrecicu. Nije mnogo ali covjeka veseli. Osim toga, uclanjenje je besplatno, imaju puno radionica ( jezici, pravo, zabava ), puno bransi po gradu, mozes narucivati knjige on line i jednu malu primjedbicu imam a to je da im se kategorizacija knjiga svodi uglavnom na: fiction i non fiction, language  i kids. To je to.

  

Kada smo kod jezika, neki dan me pozvala jedna gospodja koja radi u ducanu da nesto prevedem; ja spremno krenem ocekujuci 'rvatski ili vjerovatno poljski jer je to njima apsolutno isto, kad ono - njemacki. Gledam ja pakranje, citam Salat garten dressing....pa prevedem: Salad garden dressing. Citam drugi: französisch salat dressing i prevedem: french salad dressing. I kao oni meni kazu hvala, full si nam pomogla i tako to. Ja slegnem ramenima i produzim dalje. Skrivala sam osmijeh kao zmija tange ( sto bi Dasa rekla ) sljedecih pola sata...

Da se vratim na pocetak posta i pizze koje su pokupile iz Italian shopa: neki dan smo si Lela i ja htjele dati high five u prolazu ali nismo bas uspijele pa sam je zakacila negdje izmedju cice i ramena. Jedva je docekala da me pocne zvati boob slapper. 

Malcice mi je krivo sto su mi fotke uglavnom interijerne ali prica se po svijetu da ce nam temperature ubrzo narasti cak do nule a i dan nam se produzio pa je dan do 6. Toliko toga jos ima sto bi htjeli od zimskih radosti odraditi a nismo stigli ( primjerice klizanje i boardanje ), bas sramota. Ne znam kako nekome moze biti dosadno u ovom gradu. Cak i da nemas para ima toliko toga besplatnog sto mozes izlistati u besplatnim novinama na svakom kutu.

Skoro je ponoc i ja se zabavljam na svom kompu, pisuci blog i radeci etiketu za vino koje radi jedan frend. Imam malenu paranoju da cu izgubiti ruku i oko ako ne vjezbam, igram se, dizajniram i redizajniram, fotkam....zelim se tome vise posvetiti jer ne bih voljela ovaj posao raditi predugo....uz svo postovanje, posao je dobar i u kratko vrijeme sam naucila jako puno stvari, izmedju ostalog i o sirevima, sparivanju istih sa odredjenim vocem, mesom i sl. Zanimljivo a i imam priliku tu i tamo zvucati pametno :). Ne samo ja, svi koji radimo u deliju. 

Ponekad padnem u nekakvu melankolijicu ali kratko traje jer imam rutinu ali nije monotona. Jos uvijek postoji ono "fale mi te i te osobe" ali nema te tugice sto whatsapp, fejs i ostalo ne moze otpirkati.  Neke stvari me vise ne odusevljavaju u jednakoj mjeri kao na pocetku, sto je isto u redu. Bilo bi apsurdno da nakon sto idem na kuglanje po 56 - ti put, skvicim i masem nogicama...u ovom trenutku, u ovom gradu to je dostupno, jeftino i popularno, to je dio svakodnevnice.I dalje sam extremno losa u kuglanju, cisto statistike radi.

Idem na spavanac, malo mi splasnula inspiracija za pisanje, nadam se da cu sutra opaliti jos koji post. Ipak je sutra zadnji dan veljace. Vec. Laku noc.

53. In da siti nista novog. Sori.

Kao prvo, onaj svizac je rekao da cemo imati jos 6 tjedana zime. Kao drugo, taj svizac je supak. Puna mi je kapa te zime. Nije sto je hladno ( jer i dalje odlazim u setnje pa taman i na - 20 ), nije sto je sivo nebo, skliska cesta i  reciklirani klimatizirani zrak, nego sve to skupa je tako jednolicno. Nije da se nema sto raditi, gdje ici i td. nego vani je sve bijelo i sivo. Fali malo plave boje mora, zelene, i tako to....
Nije da se u gradu nista ne dogadja, ima svakakvih dogadjanja ali kod nas nema nista posebno novog.
Kucna zabava sastoji mi se od izrade pljukanaca, cupcakesa, gledanja filmova, editiranje fotografija i citanja knjiga..prosli tjedan smo "izasli iz kuce" i otisli napraviti godisnju kartu za muzej ( ulaz kosta 11 $ a godisnja 35 $ po osobi i to ukljucuje vise muzeja, sve izlozbe u zgradi besplatno i neke druge stvari 50 % ) i nakon toga se vratili doma jesti pljukance s radicem i svjezim sirom i nakon toga super mljac tortu koju je Mari napravila Jasu za - rockas!  Punih trbuha krenuli smo na kuglanje i vratili se doma na spavanac.
Uslijedio je novi radni tjedan ( koji meni pocinje u petak a zavrsava u utorak ) i dobila sam poruku ako zelim odraditi nekoliko sati extra u restaurantu jer je Valentinovo, imaju puno rezervacija, fali im radne snage, bilo nam je super kad sam radila tamo....nisam ni trenutka dvoumila pa sam sljedeca dva dana nakon smijene u ducanu isla glumiti baristu u fancy restaurantu. To me natjeralo da si priznam da je moja mladost ostala preko oceana ili sam je istrosila po razno raznim sankovima, festivalima, terenima, ucionicama ( radeci, ne partijajuci hahaha ) i sad je sve to uzelo danak na moje krhko tijelo i um pa su me nakon dva 12 - satna radna dana boljeli misici oko kraljeznice i listovi na nogama. Jos cu nadodati da sam u medjuvremenu namjesila jos koji kilu pljukanaca.
Taj isti tjedan imali smo sastanak odjela koji je ako se mene pita - bio gubljenje vremena. Zasto? Zato sto sastanci sluze da se iznesu ideje, rijese problemi i organizira tj. reorganizira sam rad. Tu sastanci sluze da se tapsamo po ramenu i govorimo "good job"....meni je to pocelo ici na zivce. Cim smo jedna gospodja i ja pocele napominjati o problemima sef me presjekao recenicom: ajmo se ne fokusirati na negativno. Ja sam na tu recenicu promjenila boju i 'ladno odgovorila da samo zato sto on ignorira probleme ne znaci da oni ne postoje i to sto nas pita da razmisljamo o novim poslovnim idejama je notorna budalastina zato jer ni jednu ideju koju smo iznijeli na proslom sastanku nismo ostvarili ( a mogli smo i kocili su nas upravo oni iz menadjmenta ). Nas nekoliko full timera ( stalnih zaposlenih na puno radno vrijeme ) sutili smo kao zaliveni ostatak vremena...stvar je u tome sto se tu ( ne samo kod nas u firmi vec opcenito ) tolerira svasta, pretpostavljam jer nedostaje radne snage. Ekipa uredno kasni na posao, zove 5 minuta prije dolaska u smijenu da ne mogu doci jer su se "razboljeli", kad su na poslu izbjegavaju rad u sirokom luku, setaju naokolo, posao od sat vremena odradjuju u 4 sata, ignoriraju kupce i td. To znaci da nas nekoliko normalnih radimo i za njih i da se nas tretira jednako sto nije dobro. Prije sastanka sam imala raspravu sa sefom zbog jedne zenske ( na koju se svi zale ) koja izmedju ostalih stalno kasni; njegov odgovor - ona se popravila, nije kasnila vec 3 dana. Ma kako super a sta je sa nama koji nismo nikad zakasnili, nikad izostali, uvijek odradimo svoj posao...mi nismo super? A ma.....na kraju sam ga pitala da mi prizna da ju je zaposlio jer je to dio nekog super tajnog socialnog experimenta. Njemu je to bilo super smijesno. Meni nije.
U duhu sjajnog stanja duha u posljednjih nekoliko mjeseci odlucila sam da sam dovoljno mudra da znam kada neke stvari ne treba gurati, spasavati i imati velika ocekivanja. Jesam li razocarana sto se moj rad ne cijeni koliko mislim da bi trebao? Jesam. Jesam li jako razocarana? Ne. Rijesenje: fokusiranje na stvari i zivot nakon posla, na nesto sto daje rezultate a mislim da cu tu i tamo baciti oko na oglase...
U medjuvremenu sam se zabavljala sa digitalnom kamerom i napravila fotosession da Mari moze svojoj fameji u Juznoj Americi objaviti sretnu vijest:

U medjuvremenu sam malo operirala i sa analognim aparatom i docekala razvijanje 120 mm i 35 mm  filma.

Da zavrsim ovaj post u istom duhu u kojem sam pocela a to je tema vremena ( btw, omiljena tema edmontonaca ) - prekjucer je bilo zatopljenje i bilo je oko 0 i suncano. Vidjela sam ljude kako setaju u kratkim rukavima. Jos gore jest sto sam ja hodala s jaknom u ruci i rekla Heidi da je jako toplo. Samo me blijedo pogledala.
I za kraj, u ponedjeljak je bio praznik ( opet ) i to Family day. To je praznik koji se obiljezava u Alberti. Ekipa ne radi, skole su zatvorene i obitelji se druze na razno raznim aktivnostima ( bazeni, klizalista ), dogadjanjima, predstavama i td. koja su vecinom besplatna. Ou jea.

52. Na planincah!

Prosli tjedan smo zbrisali na 3 dana van grada. Vozili smo prema jugu pa skrenuli na zapad i stigli do mjestasca zvanog Banff, u klancu planinskog lanca zvanog Rocky mountains. Paulina, Anton, Jas i ja.

Smjestili smo se u hotel u samom centru ( i platili 2 noci i trecu dobili gratis, jeeej! ) prosetali gore -dolje glavnom ulicom i otisli na spavanac...utorak ujutro smo se rano ustali, popili kavu u Starbucksu i krenuli gondolom na vrh planine.

 

 Ogromna tisina, ogromno nebo, sunce i ledeni zrak koji stipa za obraze. Prekrasan pogled, odmor za oci, prekrasan pocetak dana...Malo nakon podne smo se spustili u dolinu i odvezli u smjeru Johnson canyona. Sat vremena setnje uz rub stijene, zaledjena rijeka ispod nas i vrhovi stabala iznad nas.

Pred kraj prve faze staze dosli smo dozaledjenog vodopada...

Sunce je vec pocelo zapadati i postalo je full hladno pa smo se pomalo vratili nazad...nakon napornog dana valjalo je nesto pojesti. Ovako su izgledale nase face nakon sto smo procitale da imaju cokoladnu tortu sa Baileysom, slagom i jagodama....

Drugo jutro krenuli smo na Lake Louise no po putu smo naisli na prizor koji nas je okupirao sljedecih sat vremena....

Copor radnih pasa, aljaskih haskija, plavookih, prijateljski nastrojenih "vukova"....glasno zavijanje nadjacavalo je odgovore na nasa pitanja koje nam je davao gazda, stariji gospodin koji obozava to sto radi...Jasenu je malo falilo da se sakrije u kamion i odveze s njima na farmu. 

Udostojili smo se nastaviti prema jezeru i skoro smo stigli no neke ptice su se bas htjele druziti s nama pa smo i tu malo stali...

Mi i ptice smo skupa odskakutali do jezera, uzivali u pogledu i skulpturama od leda.

 Opet je doslo vrijeme da se krene dalje....ovaj put u smjeru Goldena u British Columbiji. Zasto? Jer se tamo nalazi prihvatiliste za vukove....

Nekoliko sati voznje, pola sata zastoja, i bilo je 4 sata kada smo stigli..copor vukova docekao nas je iza ograde koja ide u nedogled...ne samo da imaju puno prostora nego ih svakodnevno izvode u setnje. Vecina njih je odrasla u zatocenistvu ( zooloski vrtovi, napusteni maldunci ) i naviknuti su na ljude. Cura koja nas je vodila kroz centar ispricala nam je cijelu pricu o centru, o vukovima kao vrsti i stvarno je bilo super...imala sam osjecaj da sam od tamo izasla mrvicu pametnija.
Vec je pao mrak i mi smo krenuli nazad....vrijeme je bilo lose i neki se kamion polu prevrnuo na cesti, tako da je (opet) bio zastoj od 2 i pol sata....napokon smo stigli nazad u Bannf, premoreni i sretni...
Zadnje jutro smo se Jas i ja uputili u Hot springs ( oko cega je zapravo i nastalo ovo mjesto kao turisticki resort u nacionalnom parku ) i uzivali nekih sat vremena....jer vise ne mozes izdrzati. 10 minuta u vodi pa izadjes na minutu,dvije van, utrljas se snijegom na -15 pa se vratis u bazen. Osim pare, gledas u vrhove planina i plutas. Tamo se vracam 100%.

 Doslo je vrijeme da spakiramo stvari, odjavimo se iz hotela i krenemo nazad vozeci malo na istok pa onda na sjever. Po putu smo stali da jos malo uzivamo u prirodi, zaledjenim jezerima i suncu....

Evo, ovo je brzinska slikovnica s naseg mini dvo i pol dnevnog aktivnog odmora. Bilo nam je super, bilo nam je zabavno,  bili smo sretni na suncu i snijegu.