53. In da siti nista novog. Sori.

Kao prvo, onaj svizac je rekao da cemo imati jos 6 tjedana zime. Kao drugo, taj svizac je supak. Puna mi je kapa te zime. Nije sto je hladno ( jer i dalje odlazim u setnje pa taman i na - 20 ), nije sto je sivo nebo, skliska cesta i  reciklirani klimatizirani zrak, nego sve to skupa je tako jednolicno. Nije da se nema sto raditi, gdje ici i td. nego vani je sve bijelo i sivo. Fali malo plave boje mora, zelene, i tako to....
Nije da se u gradu nista ne dogadja, ima svakakvih dogadjanja ali kod nas nema nista posebno novog.
Kucna zabava sastoji mi se od izrade pljukanaca, cupcakesa, gledanja filmova, editiranje fotografija i citanja knjiga..prosli tjedan smo "izasli iz kuce" i otisli napraviti godisnju kartu za muzej ( ulaz kosta 11 $ a godisnja 35 $ po osobi i to ukljucuje vise muzeja, sve izlozbe u zgradi besplatno i neke druge stvari 50 % ) i nakon toga se vratili doma jesti pljukance s radicem i svjezim sirom i nakon toga super mljac tortu koju je Mari napravila Jasu za - rockas!  Punih trbuha krenuli smo na kuglanje i vratili se doma na spavanac.
Uslijedio je novi radni tjedan ( koji meni pocinje u petak a zavrsava u utorak ) i dobila sam poruku ako zelim odraditi nekoliko sati extra u restaurantu jer je Valentinovo, imaju puno rezervacija, fali im radne snage, bilo nam je super kad sam radila tamo....nisam ni trenutka dvoumila pa sam sljedeca dva dana nakon smijene u ducanu isla glumiti baristu u fancy restaurantu. To me natjeralo da si priznam da je moja mladost ostala preko oceana ili sam je istrosila po razno raznim sankovima, festivalima, terenima, ucionicama ( radeci, ne partijajuci hahaha ) i sad je sve to uzelo danak na moje krhko tijelo i um pa su me nakon dva 12 - satna radna dana boljeli misici oko kraljeznice i listovi na nogama. Jos cu nadodati da sam u medjuvremenu namjesila jos koji kilu pljukanaca.
Taj isti tjedan imali smo sastanak odjela koji je ako se mene pita - bio gubljenje vremena. Zasto? Zato sto sastanci sluze da se iznesu ideje, rijese problemi i organizira tj. reorganizira sam rad. Tu sastanci sluze da se tapsamo po ramenu i govorimo "good job"....meni je to pocelo ici na zivce. Cim smo jedna gospodja i ja pocele napominjati o problemima sef me presjekao recenicom: ajmo se ne fokusirati na negativno. Ja sam na tu recenicu promjenila boju i 'ladno odgovorila da samo zato sto on ignorira probleme ne znaci da oni ne postoje i to sto nas pita da razmisljamo o novim poslovnim idejama je notorna budalastina zato jer ni jednu ideju koju smo iznijeli na proslom sastanku nismo ostvarili ( a mogli smo i kocili su nas upravo oni iz menadjmenta ). Nas nekoliko full timera ( stalnih zaposlenih na puno radno vrijeme ) sutili smo kao zaliveni ostatak vremena...stvar je u tome sto se tu ( ne samo kod nas u firmi vec opcenito ) tolerira svasta, pretpostavljam jer nedostaje radne snage. Ekipa uredno kasni na posao, zove 5 minuta prije dolaska u smijenu da ne mogu doci jer su se "razboljeli", kad su na poslu izbjegavaju rad u sirokom luku, setaju naokolo, posao od sat vremena odradjuju u 4 sata, ignoriraju kupce i td. To znaci da nas nekoliko normalnih radimo i za njih i da se nas tretira jednako sto nije dobro. Prije sastanka sam imala raspravu sa sefom zbog jedne zenske ( na koju se svi zale ) koja izmedju ostalih stalno kasni; njegov odgovor - ona se popravila, nije kasnila vec 3 dana. Ma kako super a sta je sa nama koji nismo nikad zakasnili, nikad izostali, uvijek odradimo svoj posao...mi nismo super? A ma.....na kraju sam ga pitala da mi prizna da ju je zaposlio jer je to dio nekog super tajnog socialnog experimenta. Njemu je to bilo super smijesno. Meni nije.
U duhu sjajnog stanja duha u posljednjih nekoliko mjeseci odlucila sam da sam dovoljno mudra da znam kada neke stvari ne treba gurati, spasavati i imati velika ocekivanja. Jesam li razocarana sto se moj rad ne cijeni koliko mislim da bi trebao? Jesam. Jesam li jako razocarana? Ne. Rijesenje: fokusiranje na stvari i zivot nakon posla, na nesto sto daje rezultate a mislim da cu tu i tamo baciti oko na oglase...
U medjuvremenu sam se zabavljala sa digitalnom kamerom i napravila fotosession da Mari moze svojoj fameji u Juznoj Americi objaviti sretnu vijest:

U medjuvremenu sam malo operirala i sa analognim aparatom i docekala razvijanje 120 mm i 35 mm  filma.

Da zavrsim ovaj post u istom duhu u kojem sam pocela a to je tema vremena ( btw, omiljena tema edmontonaca ) - prekjucer je bilo zatopljenje i bilo je oko 0 i suncano. Vidjela sam ljude kako setaju u kratkim rukavima. Jos gore jest sto sam ja hodala s jaknom u ruci i rekla Heidi da je jako toplo. Samo me blijedo pogledala.
I za kraj, u ponedjeljak je bio praznik ( opet ) i to Family day. To je praznik koji se obiljezava u Alberti. Ekipa ne radi, skole su zatvorene i obitelji se druze na razno raznim aktivnostima ( bazeni, klizalista ), dogadjanjima, predstavama i td. koja su vecinom besplatna. Ou jea.