103. Jos malo pa ce nas biti - tri.

Gdje je vrijeme proletilo od zadnjeg bloga - iskreno, nemam pojma! Osim sto sam radno, pokusavam voziti cim vise nakon posla (sto je cesto mali napor jer sam nakon 9 sati na nogama s posla, koma), tu i tamo opicim neki bazen i aquafit ili neko rastezanje udova i kukova i...spavam koliko mogu - kako mogu. Ljepote trudnickog spavanja su u dizanju svakih 3 sata na pisanac te spavanje na boku koje izaziva uzasnu bol u kukovima pa se namjestam u svakojake poze okruzena jastucima ili pak u polusjedeci polozaj. Najtrenutak mi je kad si prije spavanja (tj. prije nego sto zaspem pred tv-om) mazim trbuh i uzivam u ritmicnim pokretima malog pisulinca.
Neki dan sam u jednoj trgovini htjela isprobati cipele medjutim to je propalo jer se ja nisam mogla sagnuti, Jasen cipelu nije uspio nagurati preko moje pete i ja sam odustala od borbe u suzama. Bilo je komicno ali nositi otprilike 8 kg vise nego inace centriranih uglavnom u trbuhu i ne moci si dotaknuti stopala je vrlo - obeshrabrujuce. Ono, moram moliti ekipu po trgovini da mi vezu pertle jer ja ne mogu a nikako da skupim volje da odem u pohod br.2 i nadjem neke ugodne shuze koje ne moram vezati.
Nakon sto sam ja uplakana (totalno ufurana u ulogu uplakane trudnice - srolana donja usna i plakanje pred ogledalom u ducanu) cendrala  kako "sam ja umorna i ne mogu viseeeee, i meni je tesko spavati i tesko mi se sagnutiii, ueeeeeee...." smo odlucili bukirati apartman preko Airbnb-a i zbrisati u planine za vikend. Bilo je kratko i slatko, napadalo je oko pola metra snijega preko noci ali je subota bila suncana pa smo je proveli u laganoj setnji i predivnoj veceri.Definitivno nam je odmor i svjezi, planinski zrak dobro dosao da napravimo mali mozgovni reset.

Kao sto rekoh na pocetku bloga, nisam ni trepnula a vec sam u trecem tromjesecju...ne mogu uperiti prstom u tocan razlog ali trudnocu dozivljavam dvojako: s jedne strane mi je to najprirodnije,najnormalnije, najdivnije moguce stanje a s druge strane toliko brzo prolazi da me strah da ne uzivam u tome dovoljno. Mozda zato sto mi se rutina nije puno promjenila: i dalje radim i obavljam vecinu stvari koje sam obavljala i prije. Osim sto idem ranije u krevet i san mi je malo raskidan, zapravo jos nisam dozivjela te "magicne trenutke trudnoce" o kojima neke cure govore; lezanje, odmaranje, planiranje, sanjarenje i beskrajni shoppinzi. "Uzivaj dok mozes, dok te svi tetose, radi sto manje - nece ti nitko zamjeriti" i sl.  Da, uzivam i planiram ( i Jasen skupa sa mnom), biljezim lijepe trenutke. Svaki (neprelezani) trenutak mi je magican. Do sada mi je trudnoca odlicna, i nemam nikakve boljke ni frke.
Trenutno na poslu, zajedno sa Human resources, radim novi opis posla za ono sto ja radim i pisem upute za osobu koja ce preuzeti moj dio posla dok me nema, pokusavam dovrsiti "radni" kalendar za marketing i obavljati svakodnevne zadatke. Mislim raditi sto dulje mogu ali sad kad sam shvatila koliko mi je vremena ostalo, mislim da cu ostati doma zadnji mjesec i posvetiti se neradu.
Jedino sto me malo kopka je cinjenica da (sto zbog vremena, sto zbog vremenskih prilika) nisam uzela aparat u ruke vec duze vrijeme. No, naisla sam na jednu curu koja se bavi fotografijom pa smo se odlucili da nas za promjenu netko slika i da bi bilo lijepo da imamo par fotki od nas dvoje (troje)....bilo je fora biti ispred objektiva umjesto s druge strane aparata, i cura koja je odradila fotkanje zna kako da opusti i namjesti ljude bez da se osjecas blentavo, tako da nam je tih sat vremena proletilo brzo i zabavno. Najbolje od svega, sad sluzbeno imamo za lijepu uspomenu slike koje nisu polu-odrezane glave/pokusaj selfija na mobu.

Da se osvrnem na manje lijepe vijesti i javim sto ima novo sto se imigracije tice:

U sijecnju je bilo 16 mjeseci od kada smo se aplicirali za stalni boravak. Toliko (otprilike) vremena im treba da procesuiraju aplikaciju. Ja sam nazvala i uspijela dobiti imigracijski ured u veljaci da vidim sto se dogadja s nasom aplikacijom jer na mom on line profilu vec duze vrijeme nema nikakvih promjena. Long story short, rekli su mi da su oni nasu aplikaciju tek otvorili u sijecnju (kad je trebala biti gotova, a sta su radili prije ja ne znam...mi smo sve papire predali i sve uplatili u razdoblju od listopada 2015 do srpnja 2016. I lijecnicki smo odradili u rujnu 2016). Kad sam ih pitala da li mi mogu reci koliko jos moramo cekati, rekli su da ne znaju...mozda jos 6 mjeseci? Mozda i duze. Mozda i krace. Dobili smo lagani popizditis ali osim toga, ne mozemo nista drugo napraviti, nego cekati...jos cekati...Ono sto me mrvicu utjesilo je da mi nismo izolirani slucaj vec da je dosta njih u slicnoj situaciji. Izgleda da je cijela imigracija zbog nekog razloga zapela na jednom dijelu provjere aplikanata i sad, par tisuca ljudi (ukljucujuci i nas) nastavlja agoniju cekanja. S pozitivne strane, jos smo tu, radimo, i nastavljamo s nasim zivotima bez obzira na tu birokracijsku zadrsku.

 Ako malisha ne urani, a imam osjecaj da nece, obecajem jos bar dva bloga do onda!

Pusa, bok!