Moram priznati da je bila voznja sa stilom. Svako jutro je kao i ja bus cekala jedna mlada muslimanka sa klincem u kolicima: voznju i pol bi odradile skupa. Tog posebnog dana ja sam stajala na stanici sa mojim malim kisobranom koji mi je Jas kupio - na kanadsku zastavu. Lijep suvenir ali kvaliteta je malo bolja od suncobrancica za koktele. Vidjela sam je kako izlazi iz stana s pokrivenim kolicima i krenula prema njoj da joj ponudim pola mog mega super kisobrana. Mislim da nas je lijepo bilo vidjeti - dve dosljakinje pod javorovim listom i mokre do koze s glupavim osmijesima na nasim licima. Ne znam zasto se ona smjeskala ali znam zasto sam se ja smjeskala - jer sam taj dan nakon posla trebala otici kupiti par potrebnih stvari i prespavati u nasem svjeze izrentanom stanu!
To isto popodne bilo je sveopce upozorenje za tornado koji se priblizava gradu...ja nisam bila toliko uznemirena oko toga koliko oko cinjenice da svo ovo vrijeme mi nitko nikad nije spomenuo da je to ovdje cesta pojava. Pa ni google mi to nije rekao. Samo neke kenje o tom bijelom snijegu i mega minusima....i kad sam pitala kolege koja je procedura u slucaju tornada rekli su mi da idem u podrum. Na poslu nema podruma.
No da se vratim koji dan unazad, npr. u subotu navecer kad sam se vracala s posla:
a vani je jos dan. Fora. Znate sta mi je isto fora? Kad 5 minuta pokusavam skuziti u busu da li stara kineskinja gleda u mene ili spava....na kraju sam suptilno cimala glavom da vidim hoce li reagirati pa sam na kraju skuzila da spava. Ljudi cesto spavaju u busevima. Vozaci cesto zaustave bus u vecernjim voznjama i kazu: ekipa, idem samo po kavu pa cemo nastaviti....i tip upali sva 4, ode do benzinske i kupi si kavu.
Posto su nam nasi dragi S & G pomogli puno, htjeli smo s njima podjeliti nasu srecu kad nam je stigla nasa prva placa pa smo otisli u Cactus club ( neko posh ultra fora mjesto ) gdje su konobarice vitke i plave a za desert se jede white chocolate cheese cake. Sveukupni dojam? Jedva cekam da ponovno odemo tamo!
Osim tornada, odlaska u Ikeu, drugog stanja uma jer radis stvar po stvar i vrijeme tece drugacije nego prije, novost je sto vam pisem sa malog crvenog lakiranog stola koji se nalazi u stanu kojem ce posvetiti sljedeci post. Proslo je 10 dana od posljednjeg posta a meni se cini kao mjesec dana ali to je zato sto se jos navikavamo na drugaciji ritam zivljenja. Kako nemamo auto onda sve kupujemo po malo i nema neke puljanke koja ti je pod nosom da se zaletis kupiti kruh i mlijeko - sve je u velikim shopovima na vecim udaljenostima pa nam treba vremena da se organiziramo, odemo, napravimo ali u tome je ljepota....svakim danom postaje mrvicu lakse i jedva cekam da uhvatimo jos malo rutine pa da malo vise idemo naokolo ( tematski : koncerti, zooloski, parkovi, kina i sve ostalo sto vole mladi ).
Moram priznati da ponekad hodam ulicom i da zaboravim gdje sam pa gledam u lica prolaznika i cekam na kojem jeziku ce pricati. Ne znam zasto ali stvarno je tako. Jucer sam posluzivala jednu curu i kad je skuzila da "pricam" talijanski me pitala odakle sam - kad sam joj odgovorila ona je prosaptala da je iz Udina i pocela je plakati..mene to rastuzilo a pogotovo kad mi je rekla da su joj najljepsi praznici uvijek bili u nasem gradu i da nikad nece zaboraviti kad je prvi put kao djevojcica ugledala arenu i opisala mi je muzej i uljaru....nije se vracala doma 5 godina. Potom me pitala kako je meni - a ja znam da gledajuci u nju gledam u sebe za par mjeseci pa me steglo u grlu. Za sada mi je super, sve mi je novo i fora. Ne trzam kad cujem hrvatski i spiciram na razno razne okuse, vijetnamske kuhinje i pojednostavljenu birokraciju.
Eto, meni je sad 11 navecer pa idem na spavanac a sutra slijedi nastavak.
No comments:
Post a Comment