28. Zmaj imenom Sparkles i jos nesto smijesno

Bas sam procitala svoj zadnji post i razmisljam sto se sve od onda izdogadjalo. Pa mi onda padne na pamet sto se sve izdogadjalo od kada smo uopce dosli. Pa mi je onda full drago da pisem blog.
( gutljaj kave ).
Srijeda i cetvrtak su moji slobodni dani trenutno ( Jasen ima srijedu i polovicni ponedjeljak kada radi samo posljednja 4 sata jer zatvara ducan. ) sto ce biti da su to dani kada landramo naokolo da upoznamo grad. Tako smo proslu srijedu otisli u zoo. Fora je bivati u gradu koji ima zoo, ne znam zasto, ali tako je. Bio je lijep i suncan dan i bilo nam je fora unatoc cinjenici sto smo mislim, bili jedini koji nisu imali bebu ili dijete bilo kojeg uzrasta sa sobom. Ta je razlika bila jako ocita kad smo dosli u dio gdje je petting zoo i imas puno zivotinja kojima mozes doci jako blizu i pomaziti ih; bilo je ocito jer sam ja full htjela pomaziti neke svinjice tamo ali sam bila najstarija i visa od sve te djece tamo pa mi je bio malo bad. :D
Ipak, karma mi nije ostala duzna pa sam upoznala bradatog zmaja imenom Sparkles iliti Iskrica kojeg sam imala priliku pogledati i maziti bez ikakve ograde.

Bez ograde je bila i Lucy, slonica koja odlazi u setnju po zooloskom vrtu sa svojom cuvaricom i koja uziva u slikanju a njene slike se prodaju po vrtoglavih 1000 - 2000 $.

Vidjeli smo i bijelog vuka, sibirskog tigra, kosti od mamuta ( ne prave ) i td. Dobili smo i informaciju sto se tice volontiranja u zooloskom i svidja mi se ta ideja. Ili to ili volontiranje kod veterinara ili u azilu za zivotnje. Nadam se da cemo se ubrzo organizirati u tom smjeru.

Kao sto vec znate, izmedju nas i busne nalazi se west edmonton mall koji ima klizaliste unutra i to jutro je bio nekakav happy hour za seniore ili sl. jer ja sam bila zatecena kad sam vidjela sve te nonice kako klize i rade piruete kao da ih nikad kosti nisu boljele.

Nesvakidasnji prizor zbog kojeg sam pocela obracati vise pozornosti na tu generaciju i onda sam shvatila koja je prva razlika: nase nonice i nonici koje srecemo po bankama i trznici su obuceni vecinom u crno. Tu su nonice u bijelim hlacama, sakoima i cvjetnim uzorcima. Nonice sa istim frizurama ( kratka trajna ) ali sa slamnatim sesiricima i skupim sandalicama. Nonice koje nisu provele zivot na selu, radeci na poljima ili tvornicama. To su nonice koje na kljucevima imaju ovjesene usb-ove. Urbano.

Sto se posla tice:

Onaj feeling kada nam ekipa sa produce-a donese svjeze voce da se odmorimo i osvjezimo. Super kolege :D

Imam jos jednu kolegicu koja radi pola radnog vremena nekoliko dana tjedno, koja me nasmijala do suza neki dan: ovako ide prica: Josh, kojeg sam spomenula jednom ( decko koji radi s Jasenom i s kojim znamo otici na pivo ili do nas igrati Catan: zakon igra, btw ) je dosao sa starim kupiti par stvari na deli i ona ih je posluzivala. Njegov stari je ginekolog. Nekima je vec jasno u kojem smjeru ide prica :D. I kaze ona njemu: joj, vi ste mi poznati od nekuda? On njoj, ljubazno odgovara: ja sam doktor, radim u bolnici. Ona nastavlja: ma ne znam vas iz te bolnice...imate vi svoju praksu? On pokusava biti suptilan jer ima drugih ljudi oko njih i kaze: da, ali ne opce prakse.... ona odjednom fullll pocrveni i samo izusti: Aaaaaaaahaaaaa..... Odi onu ca a ja pokusavam ne poceti vristati od smijeha. Ona me pogleda i procijedi: shut up!! i slijedi trganje od smijeha. To je bio kamen zezancije koji se poceo kotrljati i nije se mogao zaustaviti...

Jucer smo se isli prosetati po river valley koji je u centru grada ( sto mi je super, jer ima oko 160 km staza za hodanje i hrpu parkova,  velika masa zelenila koja prolazi kroz centar grada ).

 Nakon sto smp proveli neko vrijeme u setnji kroz sumu, parkove i most, vratili smo se nazad i krenuli u Value Village -  lanac second hand ( ili thrift ) ducana u kojem mozes kupiti svasta: od odjece, knjiga, kolekcionarskih stvari i td. Isto tako primaju donacije a imaju toliko stvari da ne primaju nista sto je imalo pokidano ili unisteno. Izasla sam vani sa kaputicem  za 10 $ i Jasen je kupio 2 knjige ( naravno ). Dan smo zavrsili tako da smo isli spavati u 9:30 jer smo penzija.

To vam je to, ukratko.  Osusio mi se ves, moram ici.
Kissi kissi.

27. Glasovi.

Kao prvo, nisam vidjela fizicki novac vise od mjesec dana: tu se sve placa karticama, bas sve ( nije uvjet ali je praksa pa umjesto da trazim bankomat da dignem lovu da bi nesto platila, platim odmah karticom. Doma je uvijek bio djir: bankomat - kiosk - pekara - skandal. )
Broj dva, neki lik me uspio rasplakati na poslu u subotu. O_o.
Mene, koja sam prekaljena od svih sankova na kojim sam radila, public relations samo takav: od Mopsa do Serpe, festivala, foruma, razno raznih cugera, bezobrazne ekipe i sl.ali valjda se covjek odvikne s vremenom. Ovako ide prica: subota navecer 5 min. do zatvaranja ducana, dolazi tip do deli department i govori nam " Ju gona mejk me a semvich!" A moja draga kolegica Hana ( kandjanka ) kaze: "em aj?". Posto sam ja prije 10 min. slozila neke seMviche (kada n i d u rijeci sendvic izgovoris sa ovdasnjim naglaskom, zvuci kao semmmmvich pa sada svi rastezemo tu rijec. Isto tako sam naucila ekipu da govori: mi skuzi i arrivederci, ali o tome drugi put ). Dakle, ubacim se ja jer vidim da su se njoj oci zacaklile i kazem da cu ja napraviti sendvic. On na to meni kaze: stavi duplo sira i salame. Ja njemu: gospodine, u nasim sendvicima ima puno sira i salame ( ima 3 razlicite vrste salame, po 7 feta svake + 7 feta sira + namaz. Sve to u pola francuskog...) a on se pocne derati na mene u stilu: rekao sam ti da stavis duplo, ja moram ici raditi doma, bas me briga, hoces da zovem menadjera (imenom ga spominje ) a ja stojim i brojim otkucaje srca kako ne bi ispruzila ruku preko pulta i razljepila ga preko usana pa kazem: molim vas, nazovite ga, on ce sigurno biti sretan da vam dodje napraviti sendvic. Tip nastavlja nesto drkat, poluvristat, zanovijetat za 3 extra fete pa sam mu rekla da ne razumijem zasto vice na mene kada sam rekla da cu mu napraviti sendvic. Okrenula sam se na peti, otisla u kuhinju, i oci su mi se napunile suzama. Napravila sam mu taj glupi semvic, duboko udahnula i bacila mu ga u glavu ( u mislima, zapravo sam mu ga dala u ruke ) a on je nesto kao "sorry, sorry" a ja totalni ignore.
I ne znam sto mi je...ne tako davno takvih situacija imala sam barem jednu na dan. I onda mi je sinulo! 90 % kupaca je ovdje ljubazno i strpljivo. Sa svima procaskas rijec - dvije, atmosfera je drugacija i ja sam se pocela odvikavati od nadrkanaca.
Ubrzo nakon toga dosao je supervisor i ja mu govorim za tog lika a njemu mrak na oci i prva recenica je:"Is he a european?" Na to smo prasnuli u smijeh jer moj supervisor je dosao iz Italije u Kanadu prije 20 godina, ja sam dosla prije 2 mjeseca, vecina njih su europski imigranti direktno ili prvo koljeno a stvar je u tome sto naspram kanadskog bontona, nas je vrlo "grub". Primjer: ekipa kojoj sam napravila sendvic prije ovog srolje su izgovarali ovakve recenice: oprostite je li moguce da nam napravite sendvice? Znamo da je kasno i u redu je ako ne mozete ali bi nam puno znacilo....i onda poslije hvala, hvala puno, ugodnu vecer, bas vam hvala....." lako se na dobro naviknuti.
Uglavnom, koliko god grubo zvucalo ali tako je. Ja se jos uvijek privikavam na to u smislu kada kazem nekome da nesto treba napraviti to je do nedavno zvucalo: idi tamo, uzmi to i donesi tu. Ali kada u to sve dodas: molim te ako mozes i hvala ti puno negdje izmedju, sve ispada drugacije.  Od kada sam pocela "dodavati" i drugima sam jasnija, hahaha.
Jedna cura koja radi samnom ( to joj je ljetni posao, studira za medicinsku sestru ) me stalno tjera da joj pricam i pokusava kopirati moj naglasak jer joj je super, tako da se ja na kraju sprdam i preuvelicavam svoj rusko /talijanski akcent.
Koliko god da je moj engleski ok ipak u nekim trenucima postoji jezicno spoticanje ali sve je to vrlo zanemarivo dok kod smo svi strpljivi i - ljubazni.
I za kraj broj 3: molim zensku ekipu da ne stekaju s fotkama i porukama nego da me updejtaju. Fala.

P.s. za kraj: prva cura koju sam upoznala kad sam pocela raditi je s deckom otisla na godisnji i bila je u Puli prije par dana ( prvi put u zivotu ) i srce mi se stegnulo kad sam vidjela sliku arene koju je stavila na facebook. Zesca patetika. 

26. Sve i nista

Lezim na kaucu i gledam kroz prozor, u sivilo i kisicu koja sipi pa stane i tako cijelo jutro. Zatim gledam u laptop pa opet kroz prozor...kratim vrijeme u svojoj neodlucnosti. Da li da izadjem van, sjednem na bus, odem do juznog dijela grada popiti kavu s bivsim kolegama ili da ostanem doma i odmaram, pisem blog i gledam filmove. Mozda da odem negdje drugdje prosetati s aparatom ili da ostanem kuci, skuham fini rucak i cekam Jasa?  Ako cu pisati blog, moram razmisliti jer ne zelim da bude cisto nabrajanje mjesta gdje smo bili a s druge strane, tko zna zanima li koga nesto vise?  Ovo tesko sivilo sto me gleda kroz prozor ne pomaze mi da donesem ikakvu odluku....Jucer je bio divan dan, isli smo prosetati po Whyte avenue, do Bicycle community da pogledamo neke bicikle ( drustvo biciklista, entuzijasta koji podrzavaju kretanje biciklama kroz grad, drze radionice, uce te kako da popravis biciklu, sklapaju bicikle od starih dijelova i prodaju ih, cime se financiraju....), da prosvrljamo po starim knjizarama i vintage shopovima i provedemo nekoliko lijepih, suncanih sati na ulicama Edmontona.

Hvala random cute guy sto mi je uletio u fotku

Untitled bookshop je zakon

Otkrila sam super ducan, za "arts & crafts" sto je uz knjizare vrsta ducana u kojima bi mogla zivjeti...doma smo dosli sa mapom Parisa ( starinskog izgleda, za 5 $ ) i velikom mapom svijeta koju samo naljepis na zid...osim toga, necu ni poceti nabrajati sve ostale divote koje se mogu kupiti, razni alati i sl.
Osim toga, jucerasnji dan bio mi je u znaku sove a evo i zasto: probudila sam se iz sna u kojem su glavnu ulogu imali vuk i sova ( stogod......) i cijeli dan sam vidjela sove: na posterima, poderani crtez na podu, kipici na prozoru, na nausnicama, u ducanima, na salicama, naljepnicama...sove, sove, sove. Nista nisam napravila s tom informacijom, nisam je protumacila kao neki znak vec kao simpaticne slucajnosti.
Mozda danas ostanem doma crtati sove. :D
U toj nasoj setnji i razgledavanju upoznali smo jednog simpa lika koji nas je zasuo prakticnim informacijama o izletima van grada, gdje jeftino izrentati auto i sl. Ono sto je pocelo kao jedno pitanje koje iziskuje da ili ne odgovor, pretvorilo se u sat vremena ugodnog caskanja.

Nekoliko veceri ranije Jas i ja otisli smo u kino sto je za mene bio vrhunac zabave jer je to bio prvi 3D film koji sam ikad gledala i to jos Despicable Me 2. Koja uzivancija!!!! Mozda se netko od vas s druge strane ekrana sada smijulji ali taj osjecaj opustenosti koji sam imala dok sam grickala pomfrit i cerekala se zbog fora u crticu je zakon. 3D zakon.

Ispred kino dvorane

A koji dan prije kina, osmijeh na lice mi je navukla slika starog preko Skypea! Ne samo da si je stavio internet doma, nego i kupio laptop pa se gledamo i pricamo. A sister si je isto stavila net kuci pa mi tipka mailove koje obozavam citati zbog ovakvih recenica: ( prvi mail) " malom je ispao zub i progutao ga je. Moram gledati u kakicu." ( drugi mail ): "Dan treci. jos nisam nasla zub. "

Kad smo kod vrhunskih recenica, jedna cura s kojom radim ( i ima super smisao za humor ) je rekla: " My mouth are soo dry....I guess I breath too much.." cerekanje je trajalo ostatak radnog vremena.

Ono sto mene pomalo uznemiruje je osjecaj da zelim sve i nista. Da moram sve i nista.  Meni treba vise vremena da ovladam strpljenjem nego vecini ljudi i to me umara jer neke stvari koje spadaju u "sve" ne mogu se dogoditi sada ( ako cu napredovati u poslu to moze biti za 3 do 6 mjeseci minimalno, ako cemo se prijaviti za stalni boravak, mora proci jos godina dana otprilike )...kupnja auta, razmisljanje o godisnjem odmoru ( u smislu putovanja ), razmisljanje o djeci, o stvarima kojima se zelim posvetiti vezano za zdravlje, o ljudima koje sam upoznala ovdje, o.....i tako prodje tih 20 minuta, dok lezim na kaucu i gledam naizmjence u ekran i kroz prozor. Kroz prozor pa u ekran.
Nekako mi je svjetlost ekrana bila primamljivija pa sam ga zasula sa nekoliko slika i natipkanih recenica tako da je sada red na ovom sivilu vani; idem prosetati svoj crveni kisobran.

25. West end trokut

Kao sto znate trenutno smo bez auta pa nam je ograniceno kretanje. Stan i posao su nam u zapadnom dijelu grada, na nekoliko koraka od velikog malla na jednu stranu, 10ak minuta hoda do drugog centra na drugu stranu, bolnica nam je preko ceste, autobusna isto blizu i td. Cak sam nam i doktora nasla jako blizu, u istoj ulici gdje nam je i posao.
Danas jutro sam bila na generalnom pregledu i da mi skine savove sa noge, sto znaci da se mogu napokon normalno istusirati; bez noge koja mi viri iz kade zamotana najlonom i sl.
Sto se zdravstva tice, ovdje postoje walk in clinics, doktori sa svojim pacijentima i kombinacija toga. Doktora sam nasla na webu, postoji stranica na kojoj je popis svih doktora pa odaberes one koji primaju pacijente, ako zelis spol doktora, jezike koje prica, gdje se nalazi i sl. te za svakog doktora mozes procitati kakav je jer ljudi pisu reviewe. Doktor kojeg sam ja odabrala ( po blizini ) ima par reviewa koji su ok. Otisla sam tamo da pitam hoce li nas primiti i onda sam se narucila za generalni pregled i skidanje savova.
Narucili su me u 9:30. Bila sam na redu tocno u sekundu: izmjerili su me, izvagali, pregledao me od glave do pete, porazgovarali malo, skinuo mi savove i za pol sata sam bila van ordinacije. Zadovoljna. Bit cu jos zadovoljnija ako me ne zove ( sto znaci da su svi nalazi ok ).

Jucer nakon posla smo isli prosetati po susjedstvu i sjeli u jedan restaurant / pizzeriju na veceru. Jas je narucio pizzu a ja salatu sa gorgonzolom, orasima i brusnicama. Nazdravila sam svojim ljubavnim drskama i uzivala u svakom zalogaju! Potom smo se odgegali doma, pogledali film i zaspali. Penzija lagano, priznajem :)

Ipak, pratimo sto se dogadja naokolo pa smo isli malo pogledati Novice hockey turnir. Klinci koji igraju su velicanstveni, fora je gledati roditelje u dresovima kako ih bodre i meni je fora ta kombinacija leda i sunca ( stakleni krov iznad arene ).

U prijasnjem postu ste skuzili da smo isli na cugu u subotu i bilo je presmijesno jer je s nama bio jedan decko s posla a u pubu je svirao neki lik koji je zivi 80 -te, izgleda kao kombinacija Jaya i Silent Boba sa duzom kosicom, kapom naopako i havajskom kosuljom, kratkim hlacama i nategnutim carapama. Visina i sirina skoro jednaka. Svirao je kanadske hitove pa smo se hihotali jer nam je znanje bilo minimalno a Jerry s posla nas je cijelo vrijeme podbadao.

Iako smo doma bili u 11, meni je drugi dan na poslu malo nedostajalo snage ali sam samu sebe hrabrila sa : "mozes ti to, ajde, izdrzi haha hoho" i nekako je doslo tih 16 sati da odem doma. U medjuvremenu sam nasmijavala Cileanku na poslu jer sam joj govorila: Ajuta me, mi iha! Ke pasa, muher, dondestas? Soi alergiko ala kostacios i sl. Ona se kidala kako ja " pricam" spanjolski a ja sam se osjecala bolje jer nisam mislila na to kako samo zelim leci i zaspati.
Kada smo kod jezika, moj talijanski je u sve boljem i boljem stanju, pogotovo kad sam shvatila da ga odredjeni ljudi ne pricaju dobro koliko sam mislila tako da si lupetamo gramatiku sve u 16 ali nam je zabavno! Primjer: ( pisat cu po vuku, cisto zbog ugodjaja )
Ej, Ni, kvando sei finita kon il kvesto, finishi le olivs. Ja: ma, sono finita kon il olivs, gvarda!
 - ma no, e kon i kvesti hir (here, engleski )? Ja: tuto sul frigo I putted kvi, non ce altre olive.
 - aaa va bene ma kveste kvi prendi from d selv, guarda. ja: aaaa vedo, vedo.

Ono sto me iskreno veseli je kada otvorim mail ili fejs i procitam neciju poruku, pismo u kojem mi pise sto se dogadja, sto ima novoga, neki osobni detaljcic i sl. Oblije me osjecaj smirenosti i veselosti. Hvala vam na tome!

24. Ovaj post niti ne zasluzuje naslov :D

Danas ja zelim
pisati jasno,
u rimi ili ritmu
nije mi vazno.

Svasta se zbilo
od posljednjeg posta,
mailovi,pive
i fore s mosta.

U subotu navecer
pivo smo pili,
u britanskom pubu
do kasno smo bili.

 Nakon tri pive
umorni s posla,
ja vidjeh ovo
i bez zraka osta

Smijah se dugo

i vrlo glasno

pa je i drugima

postalo jasno

da ovo sto pise 

ima dva smisla,

od smijeha i suza

ja bijah pokisla.

Potom je dosao

dan drugi ,

novi dogadjaji,

i zanimljivi ljudi.

Ovo je pogled

sa naseg posla,

iako suncano,

 kisa je dosla.

Sunce i kisa

mjenjaju si mjesto

pa kisobran nosim

i za koraka dvjesto.

Sa infantilnom spikom
zavrsit cu za sada,
ne znam sta da napisem za kraj.

23. First of July. Vazan je taj prvi sedmi a evo i zasto....

Em je Canada day, em je Hrvatska usla u EU. Zato je to datum koji se pamti.

Mislila sam biti fina cura i suzdrzavati se pojedinih tema ili komentara na iste, ponajvise zbog toga da se netko negdje nekad ne bi nasao uvrijedjen i povrijedjen. S druge strane, mozda nekom nekad negdje dodje iz guzice u glavu. Sjecate se kako ste me preko Skype-a pitale jesmo li upoznali sta nasih ljudi pa sam ja rekla: jok, nismo. Evo  primjercic - dva, zasto u pravilu nemam nekog interesa okruziti se sunarodnjacima; dosta ´rvata jelte dolazi u ducan kupovati hranu i misle isto tako, da su jedini koji pricaju nas jezik jer su jedini iz ´rvatske na ovom kontinentu. Razgovor broj 1 ispred friga s cugom - unaprijed isprike za psovke, pokusavam biti dosljedna - ``uuu j***te vid` mala orangina ( od 0.5 litre op.a ) dva dolara, j***te led, kako je skupa ova Kanada. Doma za 2 dolara mos kupit litru, ma dve a ne po litre kuzis j****e. Brezobrazni su ovi talijani ( jer su vlasnici ducana porijeklom talijani, op.a. ) mamicu im. ne bi oni toliko to u trstu platili. J****te. `` Onda se ta dva mladica od kojih 30ak godina okrenu, i sa vrecima punim artikala s nasih prostora ( napolitanke, eurokrem, gavrilovic salama...) sjednu u bar, naruce pizzu i 2 orangine ( wtf!! ). Razgovor se nastavlja, uglavnom o poslu i o tome kako tu nista ne valja, sve je lose i tapija i fuj a srce ih vuce doma....vec 4 mjeseca su tu, rade poslove koji su placeni ( koliko sam iz razgovora shvatila )  20ak dolara na sat...e sad vi meni recite..ako ti radis za 20 kuna na sat i kupis bocicu orangine za 15 kuna - to nije skupo a ako radis za 20 dolara na sat i platis to isto 2 dolara, to je skupo....ne razumijem tu logiku kako god i sta god da mi itko kaze....a oni sjede u kaficu i piju isto g***o koje su sad platili 3 i pol, jer su u - kaficu, to je normalno....Razgovor broj 2. mjesto radnje isto: ja rezem salame i skuzim grupicu ljudi ( 25 godina cca ) kako si nesto prica....par mladica i djevojaka....cekaju red na deliju i zvuce otprilike ovako: ( djevojke, uglavnom ) jooooj, kak je meni ovo fuuuj pa kaj je to, tog kod nas nema a i da ima, ne bi ni pesu dala da pojede, bljak! Druga: Da, a glej kak je ova kaj dela debela bog te mazo, mora da im trosak radi hahahahahahaha. Prva: da, ma ti amerikanci su ti meni uvijek bili tak losi, ono full. Nego si probala one cevape u onom restachu!! Bas sam si ih zazelila ALI nisu ni blizu kak doma, ne, ono, pravi hrvatski cevapi...Druga: ma da bljak, a...ekskjuzmi, mej aj hev tri handred grams of gavrilovic salama end zagrebacki ciz...ooooo, ju dont hev zagrebacki ciz ( razocarano se okrece prema frendici ) pa kakav glupi ducan, konstatira. U to dolazi jedan momak do njih i kaze: evo, kupio sam vegetu a ja bez da trepnem ispalim: "sta je momci, presli pola svijeta za vrecicu vegete, mora da cete nesto domace skuhati " a cure su se pocele hihotati, nesvjesne da sam cula svu onu silinu hejtanja svega a momak je rekao: da, ali ne valja mi vegeta, nije to prava.....
Imam jos par takvih primjera ali da ne duljim, o cemu se radi:  ta silina negativizma koja se slijeva iz njih, taj odbojni izraz na licu koji imaju jer im je hrana losa a pivo u kafani skupo. Sr**e i kenj**e po svemu i svakom i bespotrebne usporedbe s domom i cijenama.... Svatko ima svoje razloge zasto je sada tu a ne negdje drugdje ali glupo je ocekivati kopiju svoje drzave negdje drugdje..da, istina je, ovdje ne mozes kupiti svjezu ribu na svakom koraku, ne mozes kupiti domacu rakijicu od susjeda i pojesti nonine kobasice ali da, mozes probati hranu sa svih strana svijeta, mozes jesti organsko, bezglutensko, bezlaktozno pa normalnim cijenama, mozes kupiti domaci med i domace ( pod domace mislim kanadskog porijekla, jer smo u kanadi ) kobasice ( jedan poljak ima malu fakturu i po staroj recepturi radi dimljene kobasice ), mozes pojesti smece od hot doga za dolar ili sjesti i jesti u restaurantu kojeg je otvorio poznati kuhar Rob Feenie za 30 dolara po osobi ( jelo, pice, gricke micke )...ovdje postoji izbor, u najmanju ruku isti kao doma ali po mom skromnom misljenju, puno veci izbor. I to je lijepo, ne znam cemu hejtanje....zasto su tu ako im je tako lose...kao da misle da im mora biti tako i da ako se opuste ili otkriju da uzivaju u stajaznam, kanadskoj pivi, da su izdali nesto ili nekog. Razumijem da ljudima nedostaju ljudi, dom, obicaji. Mi smo tu dva mjeseca i srce mi se stegne kad pomislim na necaka, kad se sjetim mora, svjezih lignji ili henganja ispred kafane ali ne mislim da je osoba koju sam upoznala i s kojom svaki dan rucam je losa i da je taj rucak koji jedem tapija i da je ta kava koju pijem ogavna i da je ta muzika za country seljacine....stvarno ne mislim. I onda mi se neda, kad cujem taj cinizam,takav stav, biti upetljana u to. Eto. Rekla sam.
Naravno da sam savrseno svjesna da nisu svi takvi i poznajem / upoznali smo par super ljudi iz nasih krajeva ali bas mi se malo laje, pa eto lajavog posta.
 Sto se tice cijena, ako ces zivjeti tu sa hrvatskom placom, onda je jako skupo. Medjutim, tu ljudi zive od kanadske place jer zive i rade u kanadi. I zive normalno.

Eto, to je taj prvi post za prvi srpnja....kako mi je Nata napisala: od kada smo usli u eu ( prije 5 minuta ) odjednom se odlicno osjecam!! Dijete mi je zaspalo na stolici nasred trga...ali ona je ionako bila i ostala balkaneze.

A ja se sad idem obuci i krenuti za downtown da gledam vatromet povodom Canada daya. Posljednji vatromet sam gledala sa krova kumine zgrade i bilo je prekrasno.

Kad na kraju dana zbrojis i oduzmes sve brige i razbibrige, shvatis da se ne isplati biti nad*kan. Tko zna sto se sutra moze dogoditi i kako cemo svi skupa zavrsiti pa onda kad sam vec tu gdje jesam, uzivam u salici kave iz Perua i svojoj novoj haljinici kojoj na etiketi pise made in China.

P.s. Na vatromet nisam stigla jer sam prilegla da odmorim kapke i ostala u istoj pozi do jutra....
Ovako sam izgledala: