26. Sve i nista

Lezim na kaucu i gledam kroz prozor, u sivilo i kisicu koja sipi pa stane i tako cijelo jutro. Zatim gledam u laptop pa opet kroz prozor...kratim vrijeme u svojoj neodlucnosti. Da li da izadjem van, sjednem na bus, odem do juznog dijela grada popiti kavu s bivsim kolegama ili da ostanem doma i odmaram, pisem blog i gledam filmove. Mozda da odem negdje drugdje prosetati s aparatom ili da ostanem kuci, skuham fini rucak i cekam Jasa?  Ako cu pisati blog, moram razmisliti jer ne zelim da bude cisto nabrajanje mjesta gdje smo bili a s druge strane, tko zna zanima li koga nesto vise?  Ovo tesko sivilo sto me gleda kroz prozor ne pomaze mi da donesem ikakvu odluku....Jucer je bio divan dan, isli smo prosetati po Whyte avenue, do Bicycle community da pogledamo neke bicikle ( drustvo biciklista, entuzijasta koji podrzavaju kretanje biciklama kroz grad, drze radionice, uce te kako da popravis biciklu, sklapaju bicikle od starih dijelova i prodaju ih, cime se financiraju....), da prosvrljamo po starim knjizarama i vintage shopovima i provedemo nekoliko lijepih, suncanih sati na ulicama Edmontona.

Hvala random cute guy sto mi je uletio u fotku

Untitled bookshop je zakon

Otkrila sam super ducan, za "arts & crafts" sto je uz knjizare vrsta ducana u kojima bi mogla zivjeti...doma smo dosli sa mapom Parisa ( starinskog izgleda, za 5 $ ) i velikom mapom svijeta koju samo naljepis na zid...osim toga, necu ni poceti nabrajati sve ostale divote koje se mogu kupiti, razni alati i sl.
Osim toga, jucerasnji dan bio mi je u znaku sove a evo i zasto: probudila sam se iz sna u kojem su glavnu ulogu imali vuk i sova ( stogod......) i cijeli dan sam vidjela sove: na posterima, poderani crtez na podu, kipici na prozoru, na nausnicama, u ducanima, na salicama, naljepnicama...sove, sove, sove. Nista nisam napravila s tom informacijom, nisam je protumacila kao neki znak vec kao simpaticne slucajnosti.
Mozda danas ostanem doma crtati sove. :D
U toj nasoj setnji i razgledavanju upoznali smo jednog simpa lika koji nas je zasuo prakticnim informacijama o izletima van grada, gdje jeftino izrentati auto i sl. Ono sto je pocelo kao jedno pitanje koje iziskuje da ili ne odgovor, pretvorilo se u sat vremena ugodnog caskanja.

Nekoliko veceri ranije Jas i ja otisli smo u kino sto je za mene bio vrhunac zabave jer je to bio prvi 3D film koji sam ikad gledala i to jos Despicable Me 2. Koja uzivancija!!!! Mozda se netko od vas s druge strane ekrana sada smijulji ali taj osjecaj opustenosti koji sam imala dok sam grickala pomfrit i cerekala se zbog fora u crticu je zakon. 3D zakon.

Ispred kino dvorane

A koji dan prije kina, osmijeh na lice mi je navukla slika starog preko Skypea! Ne samo da si je stavio internet doma, nego i kupio laptop pa se gledamo i pricamo. A sister si je isto stavila net kuci pa mi tipka mailove koje obozavam citati zbog ovakvih recenica: ( prvi mail) " malom je ispao zub i progutao ga je. Moram gledati u kakicu." ( drugi mail ): "Dan treci. jos nisam nasla zub. "

Kad smo kod vrhunskih recenica, jedna cura s kojom radim ( i ima super smisao za humor ) je rekla: " My mouth are soo dry....I guess I breath too much.." cerekanje je trajalo ostatak radnog vremena.

Ono sto mene pomalo uznemiruje je osjecaj da zelim sve i nista. Da moram sve i nista.  Meni treba vise vremena da ovladam strpljenjem nego vecini ljudi i to me umara jer neke stvari koje spadaju u "sve" ne mogu se dogoditi sada ( ako cu napredovati u poslu to moze biti za 3 do 6 mjeseci minimalno, ako cemo se prijaviti za stalni boravak, mora proci jos godina dana otprilike )...kupnja auta, razmisljanje o godisnjem odmoru ( u smislu putovanja ), razmisljanje o djeci, o stvarima kojima se zelim posvetiti vezano za zdravlje, o ljudima koje sam upoznala ovdje, o.....i tako prodje tih 20 minuta, dok lezim na kaucu i gledam naizmjence u ekran i kroz prozor. Kroz prozor pa u ekran.
Nekako mi je svjetlost ekrana bila primamljivija pa sam ga zasula sa nekoliko slika i natipkanih recenica tako da je sada red na ovom sivilu vani; idem prosetati svoj crveni kisobran.