105. Sesnaest sati voznje za nas i posljednji post za vas

Pretprosli petak dobili smo postu koju smo dugo iscekivali - pismo koje potvrdjuje nas Stalni boravak u Kanadi. Nakon gotovo cetiri godine zivljenja (ali bez sigurnosti hocemo li moci ostati ili ne), misici na mom tijelu su se poceli opustati. Preostao je jos samo jedan korak u procesu a to je da nam imigracijski cinovnik pecati putovnicu i da nam komad papira da se na njemu potpisemo. Nazvala sam IRCC (Immigration, Refugees and Citizenship Canada) da ugovorim sastanak u jednom od loklanih ureda tu u gradu ali mi je receno da se na to ceka 6 do 8 tjedana. S obzirom da cu za 6 do 8 tjedana vjerovatno biti u radjaoni i da nakon toliko vremena nemam namjeru cekati jos 2 mjeseca, odlucili smo se za plan B; voznju do najblize granice, tzv. "flagpoling". Moras izac' pa uc' u Kanadu i onda ti imigracijski ciko ili teta procesuiraju papire i pecate putovnicu.
Kad smo im javili dobre vijesti, Sandra i Garry su k'o iz top rekli "roadtrip!!!" i u petak 14.aprila smo nas cetiri(pet) i njihova dva mini psa bili u autu, na putu za granicni prijelaz sa Montanom - Coutts.
Od Edmontona do granice je 600-tinjak km (oko 6 sati voznje) pa smo se opskrbili jastucima i roadtrip hranom (citaj: cipsevi, sendvici, mandarine i keksi).
U 7 ujutro smo se ukrcali u auto i izlazak iz Edmontona je bio spor jer je - padao snijeg (i tako ce do kraja tjedna...), ceste jos nisu bile ciste i vidjeli smo bar 5,6 autiju koji su otklizali s ceste i cekali na pomoc ili primali pomoc. 150 kom dalje, kod Red Deera, zimska slika se pretvorila u "jesenski pejzaz" potom nakon Calgarija u "proljetni i kad smo stigli do samog juga, oko 2, 2 i pol bilo je suncano, vjetrovito i 15ak stupnjeva.

Ovaj konj mi je namigivao iz susjednog vozila kao podsjetnik da smo na Wild Westu.

Dakle, stigli smo na granicu sa USA, bila je guzvica ali se promet kretao brzo i cekali smo 10ak minuta dok nismo dosli do granicara koji nam je zamjerio jer nismo putovnice imali spremne u rukama nego na sjedalu. Rekao nam je da parkiramo sa strane i udjemo u zgradu. Ja sam uspijela promrmljati da smo tu da napravimo flagpoling kako bi mogli potvrditi papire ali on se samlo okrenuo na peti i udaljio. Parkirali smo i usli u zgradu, cekajuci da nas netko pozove na salter. S obzirom na sve proce koje sam cula do sada, malo me uhvatila nervoza jer susjedi amerikanci znaju biti malo...sirovi i nabrijani. Nakon par minuta tip je prozvao Jasenovo i moje prezime, ispricavajuci sto nam je "butchered our names but trying my best" sto me nasmijalo jer ih je zapravo izgovorio tocno (sto se dogadja ono..skoro nikad). Dao nam je upute da udjemo u auto i pratimo ga u njegovom vozilu. Vozio je ispred nas do izlaza u USA i ulaza u Canadu mahnuo nam kad smo zavrnuli nazad na kanadsku stranu. Kanadjanin je bio iskuliran, cim smo mu dali putovnice i rekli da smo tu da potvrdimo PR nas je poslao u ured. Tu smo cekali jos par minuta, neki cika nas je uljudno pozdravio, uzeo papirologiju (putovnice, komfirmacijsko pismo i radne dozvole). Dao nam je papir da napisemo nasu adresu i da se potpisemo. Nesto je tipkao u komp, pecatirao putovnice i pozvao nas nazad za salter. Objasnio nam je prava, dao upute kako da promjenimo security numbers, cestitao nam i puf! To je bilo to. Samo tako. Usli smo u zgradu kao gradjani Limbolanda (moj izraz za cijeli taj period iscekivanja i neizvjesnosti) i izasli kao Kanadski gradjani.
Sandra i Garry su dali sve od sebe da nas obrukaju i nasmiju do suza jer su izvadili crveno-bijele rekvizite iz auta i slikali nas ispred granicne zgrade. Ja sam se (iako teza za 15 kg) osjecala jedno 30 kg laksom i jedina pomisao mi je bila kako se zelim posteno naspavati.

Sandra i Garry su nas docekali na aerodromu 2.svibnja 2013. kad smo sletili u Edmonton i bilo je lijepo i simbolicno sto smo sa njima mogli podijeliti i ovaj trenutak. Da ne spominjem da je Garry inzistirao da on vozi - cijelim putem, i to smo odradili u jedan dan.
Nakon sto smo priredili predstavu za sve koji su nas u tom trenutku mogli vidjeti (dakle svi koji rade na granici), ukrcali smo se u auto i krenuli za nazad. Nazad prema Edmontonu i snijegu. Uz nekoliko obaveznih stajanja (jer se meni piski svaka 2 - 3 sata) i jednog malo duzeg da pojedemo toplu juhu u 9 navecer, iliti 16 sati kasnije, Jasen i ja smo usli u kucu i strovalili se na krevet.
Ja sam se (po navici) ustala u 6 i pol ujutro ali s obzirom da smo cijeli vikend kuci - ostajem u pidjami.

Proslu srijedu mi je bio i zadnji dan na poslu tako da od sada, dok nam mali pisulinac ne dodje, postajem kucanica i odmaralica.

Nakon gotovo 4 godine i 105 postova, vrijeme je da se pozdravim s ovim blogom i usmjerim na druge stvari. Mislim da nema boljeg trenutka od ovoga, kada nam jedno zivotno poglavlje zavrsava i zapocinje novo. Proslo je brzo a ujedno i sporo, svugdje smo bili, svasta radili, puno se smijali i puno se brinuli.

*Hvala Vam tko god da je citao i pratio nasu pricu, nadam se da vam je donijelo mrvu smijeha, prenijelo dasak atmosfere, koju pahulju snijega i zraku sunca.*

Za kraj stavljam Foto price koje sam napravila na pocetku:

New In Alberta 

 Nas "idemo iz zime u ljeto u Prosincu" godisnji u San Diego, CA:

San Diego In Frames

Bojanin ljetno Kanadski album:

Bojana u Kanadi

i za kraj, moj hommage uvijek voljenoj Puli:

Meet Pula

Do neke nove price,

Voli Vas Nina.

104. Proljetno sivilo i pticice u mojoj glavi

 'Stiglo" je proljece, sto ce reci da se snijeg pretvara u smedje lokve, temperature su lagano iznad nule i ja vise ne nosim zimsku jaknu.
Oblaci se izmjenjuju pa su jedan dan van grada i uzivamo u kricavo plavom nebu a danas su se vratili nad Edmonton pa je sve sivkasto i tiho. Umjesto cvjetanja vocki, kolicina ljudi na ulicama nagovjesta pocetak proljeca.
Ja cu raditi jos 3 tjedna pa ostajem doma da se malo naspavam i ljencarim. Torbu za bolnicu sam neki dan spremila, tako da sam to skinula s dnevnog reda a sad se valja i mentalno spremiti. 

Cini se da se nasa imigracijsko - birokratska saga blizi kraju jer smo dobili finalni email od vlade da posaljemo kopije putovnica. Nadam se da cemo za koji mjesec proslaviti u to ime.
Ne budi lijena, odlucih da pocnem zapisivati cijeli taj proces kroz koji smo prosli (i jos prolazimo) dok su mi utisci jos koliko - toliko svjezi. 

Neki dan smo bili u Irackom restaurantu i bilo nam je super. Za razliku od kanadske kulture jedenja vani, gdje ti hrana dolazi na stol velikom brzinom i jos brze ti dalju racun da napustis stol, u Zor Zar restaurantu smo sjedili od nekih 6 i pol do 10 i pol navecer...hranu pripremaju pomalo i na kraju se jos popije arapska kava ili caj s baklavicama (ja sam preskocila kavu jer mi radi zgaravicu ali sam uvalila nos u tudju salicu da je pomirisem). Ako tko od vas dodje (lol ali nikad se ne zna) vodim vas tamo na klopu.

Toplo vas pozdravljam i idem vani traziti boje, jer ne volim sivilo :)

103. Jos malo pa ce nas biti - tri.

Gdje je vrijeme proletilo od zadnjeg bloga - iskreno, nemam pojma! Osim sto sam radno, pokusavam voziti cim vise nakon posla (sto je cesto mali napor jer sam nakon 9 sati na nogama s posla, koma), tu i tamo opicim neki bazen i aquafit ili neko rastezanje udova i kukova i...spavam koliko mogu - kako mogu. Ljepote trudnickog spavanja su u dizanju svakih 3 sata na pisanac te spavanje na boku koje izaziva uzasnu bol u kukovima pa se namjestam u svakojake poze okruzena jastucima ili pak u polusjedeci polozaj. Najtrenutak mi je kad si prije spavanja (tj. prije nego sto zaspem pred tv-om) mazim trbuh i uzivam u ritmicnim pokretima malog pisulinca.
Neki dan sam u jednoj trgovini htjela isprobati cipele medjutim to je propalo jer se ja nisam mogla sagnuti, Jasen cipelu nije uspio nagurati preko moje pete i ja sam odustala od borbe u suzama. Bilo je komicno ali nositi otprilike 8 kg vise nego inace centriranih uglavnom u trbuhu i ne moci si dotaknuti stopala je vrlo - obeshrabrujuce. Ono, moram moliti ekipu po trgovini da mi vezu pertle jer ja ne mogu a nikako da skupim volje da odem u pohod br.2 i nadjem neke ugodne shuze koje ne moram vezati.
Nakon sto sam ja uplakana (totalno ufurana u ulogu uplakane trudnice - srolana donja usna i plakanje pred ogledalom u ducanu) cendrala  kako "sam ja umorna i ne mogu viseeeee, i meni je tesko spavati i tesko mi se sagnutiii, ueeeeeee...." smo odlucili bukirati apartman preko Airbnb-a i zbrisati u planine za vikend. Bilo je kratko i slatko, napadalo je oko pola metra snijega preko noci ali je subota bila suncana pa smo je proveli u laganoj setnji i predivnoj veceri.Definitivno nam je odmor i svjezi, planinski zrak dobro dosao da napravimo mali mozgovni reset.

Kao sto rekoh na pocetku bloga, nisam ni trepnula a vec sam u trecem tromjesecju...ne mogu uperiti prstom u tocan razlog ali trudnocu dozivljavam dvojako: s jedne strane mi je to najprirodnije,najnormalnije, najdivnije moguce stanje a s druge strane toliko brzo prolazi da me strah da ne uzivam u tome dovoljno. Mozda zato sto mi se rutina nije puno promjenila: i dalje radim i obavljam vecinu stvari koje sam obavljala i prije. Osim sto idem ranije u krevet i san mi je malo raskidan, zapravo jos nisam dozivjela te "magicne trenutke trudnoce" o kojima neke cure govore; lezanje, odmaranje, planiranje, sanjarenje i beskrajni shoppinzi. "Uzivaj dok mozes, dok te svi tetose, radi sto manje - nece ti nitko zamjeriti" i sl.  Da, uzivam i planiram ( i Jasen skupa sa mnom), biljezim lijepe trenutke. Svaki (neprelezani) trenutak mi je magican. Do sada mi je trudnoca odlicna, i nemam nikakve boljke ni frke.
Trenutno na poslu, zajedno sa Human resources, radim novi opis posla za ono sto ja radim i pisem upute za osobu koja ce preuzeti moj dio posla dok me nema, pokusavam dovrsiti "radni" kalendar za marketing i obavljati svakodnevne zadatke. Mislim raditi sto dulje mogu ali sad kad sam shvatila koliko mi je vremena ostalo, mislim da cu ostati doma zadnji mjesec i posvetiti se neradu.
Jedino sto me malo kopka je cinjenica da (sto zbog vremena, sto zbog vremenskih prilika) nisam uzela aparat u ruke vec duze vrijeme. No, naisla sam na jednu curu koja se bavi fotografijom pa smo se odlucili da nas za promjenu netko slika i da bi bilo lijepo da imamo par fotki od nas dvoje (troje)....bilo je fora biti ispred objektiva umjesto s druge strane aparata, i cura koja je odradila fotkanje zna kako da opusti i namjesti ljude bez da se osjecas blentavo, tako da nam je tih sat vremena proletilo brzo i zabavno. Najbolje od svega, sad sluzbeno imamo za lijepu uspomenu slike koje nisu polu-odrezane glave/pokusaj selfija na mobu.

Da se osvrnem na manje lijepe vijesti i javim sto ima novo sto se imigracije tice:

U sijecnju je bilo 16 mjeseci od kada smo se aplicirali za stalni boravak. Toliko (otprilike) vremena im treba da procesuiraju aplikaciju. Ja sam nazvala i uspijela dobiti imigracijski ured u veljaci da vidim sto se dogadja s nasom aplikacijom jer na mom on line profilu vec duze vrijeme nema nikakvih promjena. Long story short, rekli su mi da su oni nasu aplikaciju tek otvorili u sijecnju (kad je trebala biti gotova, a sta su radili prije ja ne znam...mi smo sve papire predali i sve uplatili u razdoblju od listopada 2015 do srpnja 2016. I lijecnicki smo odradili u rujnu 2016). Kad sam ih pitala da li mi mogu reci koliko jos moramo cekati, rekli su da ne znaju...mozda jos 6 mjeseci? Mozda i duze. Mozda i krace. Dobili smo lagani popizditis ali osim toga, ne mozemo nista drugo napraviti, nego cekati...jos cekati...Ono sto me mrvicu utjesilo je da mi nismo izolirani slucaj vec da je dosta njih u slicnoj situaciji. Izgleda da je cijela imigracija zbog nekog razloga zapela na jednom dijelu provjere aplikanata i sad, par tisuca ljudi (ukljucujuci i nas) nastavlja agoniju cekanja. S pozitivne strane, jos smo tu, radimo, i nastavljamo s nasim zivotima bez obzira na tu birokracijsku zadrsku.

 Ako malisha ne urani, a imam osjecaj da nece, obecajem jos bar dva bloga do onda!

Pusa, bok!

102. Nova - nova godina

Prosli su blagdani i januar prolazi brzo, na moju srecu - nimalo depresivno. Inace je prvi mjesec uvijek nekako prazan, tih i spor u usporedbi sa decembrom i svim sarenim svjetlima i dogadjanjima. Lijepo je vani, uglavnom hladno (zadnjih par dana toplo, oko nule), snjezno i suncano. Jasen je zapoceo novi -novi posao. Nakon mjesec dana u rada u firmi koja ga je zaposlila kao network techniciana, ispalo je da je radio i sve ostalo, posebice kao ispomoc elektricarima. Nije neka frka ali kad ti nakon sto u 9 dana napravis duplo sati prekovremeno i sef ti kaze da on "ne vjeruje" u placanje prekovremenih, Jasen je odlucio "ne vjerovati" u takav glupi stav i krenuti dalje. Da se vratim na pocetak decembra i kad je dobio novi posao, u isto je vrijeme dobio poziv od jedne velike kompanije koja ga je pozvala na intervju. S obzirom da je upravo prihvatio posao, odbio je poziv. To je kompanija na koju je Jasen pikirao kada je otisao u Kanadu prvi put ali ga nisu mogli zaposliti jer nismo imali otvorene radne vize. Uglavnom, kad smo skuzili da posao koji je prihvatio nije onakav kakvog su mu prezentirali na uvodnom razgovoru, Jasen je nazvao Ricoh i pitao ih imaju li jos otvorenih mjesta; oni su odgovorili potvrdno, odradili su intervju i drugi dan su ga zvali da mu kazu da je dobio posao! S obzirom da je to velika kompanija, imaju vrlo jasna pravila i citke ugovore, sto je super. Koliko radnih sati tjedno, pokriveno zdravstveno, salju na edukacije, itd itd. I tako je Jasen 3.sijecnja obukao kosulju, otisao potpisati sve ugovore i zapoceo novi -novi posao kao Field Service Technician. Prva dva mjeseca ne radi samostalno nego odlazi na teren sa starijim serviserima a ostatak vremena sjedi u uredu i priprema se za certificiranje. Od ponedjeljka do petka....od 8 do 4 i pol...sa sat i pol pauze u medjuvremenu. Bolje mu je da se ne zali sto mora biti frisko obrijan i imati nekoliko kosulja u ormaru.
I tako, nakon toliko godina mi vise ne radimo zajedno. Iako totalno naviknuti na to, ne nedostaje mi na poslu niti mi se da da mu navecer  prepricavam sve dogodovstine iz ducana...samo uzivam u njegovom licu koje izgleda odmornije i minimalnom stresu generalno.
Prije desetak dana isli smo na nas treci (i s obzirom da je sve ok, vjerovatno zadnji) ultrazvuk, tzv. Detaljni uzv, gdje mjere bebu kompletno - od kostiju, organa, udova..svaki detalj, i traje oko sat vremena. Mi smo htjeli saznati spol, iako je tu hit da se ne sazna jer je tako "more exciting", nama je bilo totalno "exciting" saznati! Nekako nam je lakse povezati se sa mojim trbuhom kad znamo jednu stvar vise o nasem malom bicu... bilo je emocionalno za oboje kad su nam rekli da cemo dobiti sina.
Vijest se prosirila brze nego koliko je meni trebalo da se vratim na posao (medical centar je u istom strip mallu gdje i radim!) jer nas je ekipa textala non stop. Dok sam ja napisala par poruka fameji i frendovima u Puli, Jasen je odgovorio ekipi s mog posla i to je bilo to :)
Iako svaki put kad prodjem pored ogledala se "iznenadim" da imam trbuh i kuca nam se pomalo puni stvarima za bebu (krevetic, kadica, robica...) jos uvijek mi je to nestvarno. I nakon prvog pregleda kod ginekologa (koji te preuzima tek oko 20-tog tjedna) mi je bilo...polustvarno. U ovih 5 mjeseci dobila sam 5 kg. S ledja se ni ne skuzi da sam trudna a s boka izgledam kao da cu roditi za mjesec dana....stvarno imam veliki trbuh ali sve smo valjda drugacije...bez obzira radim normalnim tempom, idem na aerobic u vodi, setnje, vozikam se po kvartu u svojom vlastitom(meni) novom ali inace starom Nissan Pathfinderu i uzivam u jutarnjim obrocima (do unazad nekoliko mjeseci dorucak je znacilo kava jedno sat vremena nakon budjenja nakon posla i to je to). Koliko god da mi je prvo tromjesecje bilo slabo, toliko sam vec zaboravila na to jer mi je sad super! I nadam se da ce tako ostati.
Danas je lako doci do informacija i ne manjka guglanja, knjiga i aplikacija pa ne mogu ne primjetiti kako se neke stvari razlikuju "tu" i "tamo". Primjerice, ako uguglam nesto na hrvatskom vezano za trudnocu, ili pak na engleskom, ponekad dobijem drugacije informacije. Ne suprotne nego drugacije. Kanadski siteovi ce mi izbaviti forume i dati odgovore koji ce mi preporuciti medicinske lijekove (npr. za zgaravicu) dok ne hrvatskom ce mi prvo izaci "prirodni lijekovi". Ako pak utipkam "natural remedies"e, onda cu naci sto sam trazila...isto tako je zanimljivo vidjeti kako ljudi koji zive tu ali su sa raznih strana svijeta imaju pristup trudnoci i roditeljstvu. Na tu temu upravo citam zanimljivu knjigu koju toplo preporucam svima bez obzira imaju li djecu ili ne jer je zabavna, informativna i lako citljiva. Knjiga je  "How Eskimos Keep Their babies Warm" od Mel -Ling Hopgood, kineskinje iz Amerike koja zivi u Argentini.Zanimljiv pogled  na razlicite nacine kako ljudi iz razlicitih kultura odgajaju djecu i kako nesto sto je negdje neprihvatljivo je drugdje normalo i zasto.

I tako smo mi dojahali do 20.tjedna...puse svima koliko vas ima.