105. Sesnaest sati voznje za nas i posljednji post za vas

Pretprosli petak dobili smo postu koju smo dugo iscekivali - pismo koje potvrdjuje nas Stalni boravak u Kanadi. Nakon gotovo cetiri godine zivljenja (ali bez sigurnosti hocemo li moci ostati ili ne), misici na mom tijelu su se poceli opustati. Preostao je jos samo jedan korak u procesu a to je da nam imigracijski cinovnik pecati putovnicu i da nam komad papira da se na njemu potpisemo. Nazvala sam IRCC (Immigration, Refugees and Citizenship Canada) da ugovorim sastanak u jednom od loklanih ureda tu u gradu ali mi je receno da se na to ceka 6 do 8 tjedana. S obzirom da cu za 6 do 8 tjedana vjerovatno biti u radjaoni i da nakon toliko vremena nemam namjeru cekati jos 2 mjeseca, odlucili smo se za plan B; voznju do najblize granice, tzv. "flagpoling". Moras izac' pa uc' u Kanadu i onda ti imigracijski ciko ili teta procesuiraju papire i pecate putovnicu.
Kad smo im javili dobre vijesti, Sandra i Garry su k'o iz top rekli "roadtrip!!!" i u petak 14.aprila smo nas cetiri(pet) i njihova dva mini psa bili u autu, na putu za granicni prijelaz sa Montanom - Coutts.
Od Edmontona do granice je 600-tinjak km (oko 6 sati voznje) pa smo se opskrbili jastucima i roadtrip hranom (citaj: cipsevi, sendvici, mandarine i keksi).
U 7 ujutro smo se ukrcali u auto i izlazak iz Edmontona je bio spor jer je - padao snijeg (i tako ce do kraja tjedna...), ceste jos nisu bile ciste i vidjeli smo bar 5,6 autiju koji su otklizali s ceste i cekali na pomoc ili primali pomoc. 150 kom dalje, kod Red Deera, zimska slika se pretvorila u "jesenski pejzaz" potom nakon Calgarija u "proljetni i kad smo stigli do samog juga, oko 2, 2 i pol bilo je suncano, vjetrovito i 15ak stupnjeva.

Ovaj konj mi je namigivao iz susjednog vozila kao podsjetnik da smo na Wild Westu.

Dakle, stigli smo na granicu sa USA, bila je guzvica ali se promet kretao brzo i cekali smo 10ak minuta dok nismo dosli do granicara koji nam je zamjerio jer nismo putovnice imali spremne u rukama nego na sjedalu. Rekao nam je da parkiramo sa strane i udjemo u zgradu. Ja sam uspijela promrmljati da smo tu da napravimo flagpoling kako bi mogli potvrditi papire ali on se samlo okrenuo na peti i udaljio. Parkirali smo i usli u zgradu, cekajuci da nas netko pozove na salter. S obzirom na sve proce koje sam cula do sada, malo me uhvatila nervoza jer susjedi amerikanci znaju biti malo...sirovi i nabrijani. Nakon par minuta tip je prozvao Jasenovo i moje prezime, ispricavajuci sto nam je "butchered our names but trying my best" sto me nasmijalo jer ih je zapravo izgovorio tocno (sto se dogadja ono..skoro nikad). Dao nam je upute da udjemo u auto i pratimo ga u njegovom vozilu. Vozio je ispred nas do izlaza u USA i ulaza u Canadu mahnuo nam kad smo zavrnuli nazad na kanadsku stranu. Kanadjanin je bio iskuliran, cim smo mu dali putovnice i rekli da smo tu da potvrdimo PR nas je poslao u ured. Tu smo cekali jos par minuta, neki cika nas je uljudno pozdravio, uzeo papirologiju (putovnice, komfirmacijsko pismo i radne dozvole). Dao nam je papir da napisemo nasu adresu i da se potpisemo. Nesto je tipkao u komp, pecatirao putovnice i pozvao nas nazad za salter. Objasnio nam je prava, dao upute kako da promjenimo security numbers, cestitao nam i puf! To je bilo to. Samo tako. Usli smo u zgradu kao gradjani Limbolanda (moj izraz za cijeli taj period iscekivanja i neizvjesnosti) i izasli kao Kanadski gradjani.
Sandra i Garry su dali sve od sebe da nas obrukaju i nasmiju do suza jer su izvadili crveno-bijele rekvizite iz auta i slikali nas ispred granicne zgrade. Ja sam se (iako teza za 15 kg) osjecala jedno 30 kg laksom i jedina pomisao mi je bila kako se zelim posteno naspavati.

Sandra i Garry su nas docekali na aerodromu 2.svibnja 2013. kad smo sletili u Edmonton i bilo je lijepo i simbolicno sto smo sa njima mogli podijeliti i ovaj trenutak. Da ne spominjem da je Garry inzistirao da on vozi - cijelim putem, i to smo odradili u jedan dan.
Nakon sto smo priredili predstavu za sve koji su nas u tom trenutku mogli vidjeti (dakle svi koji rade na granici), ukrcali smo se u auto i krenuli za nazad. Nazad prema Edmontonu i snijegu. Uz nekoliko obaveznih stajanja (jer se meni piski svaka 2 - 3 sata) i jednog malo duzeg da pojedemo toplu juhu u 9 navecer, iliti 16 sati kasnije, Jasen i ja smo usli u kucu i strovalili se na krevet.
Ja sam se (po navici) ustala u 6 i pol ujutro ali s obzirom da smo cijeli vikend kuci - ostajem u pidjami.

Proslu srijedu mi je bio i zadnji dan na poslu tako da od sada, dok nam mali pisulinac ne dodje, postajem kucanica i odmaralica.

Nakon gotovo 4 godine i 105 postova, vrijeme je da se pozdravim s ovim blogom i usmjerim na druge stvari. Mislim da nema boljeg trenutka od ovoga, kada nam jedno zivotno poglavlje zavrsava i zapocinje novo. Proslo je brzo a ujedno i sporo, svugdje smo bili, svasta radili, puno se smijali i puno se brinuli.

*Hvala Vam tko god da je citao i pratio nasu pricu, nadam se da vam je donijelo mrvu smijeha, prenijelo dasak atmosfere, koju pahulju snijega i zraku sunca.*

Za kraj stavljam Foto price koje sam napravila na pocetku:

New In Alberta 

 Nas "idemo iz zime u ljeto u Prosincu" godisnji u San Diego, CA:

San Diego In Frames

Bojanin ljetno Kanadski album:

Bojana u Kanadi

i za kraj, moj hommage uvijek voljenoj Puli:

Meet Pula

Do neke nove price,

Voli Vas Nina.

104. Proljetno sivilo i pticice u mojoj glavi

 'Stiglo" je proljece, sto ce reci da se snijeg pretvara u smedje lokve, temperature su lagano iznad nule i ja vise ne nosim zimsku jaknu.
Oblaci se izmjenjuju pa su jedan dan van grada i uzivamo u kricavo plavom nebu a danas su se vratili nad Edmonton pa je sve sivkasto i tiho. Umjesto cvjetanja vocki, kolicina ljudi na ulicama nagovjesta pocetak proljeca.
Ja cu raditi jos 3 tjedna pa ostajem doma da se malo naspavam i ljencarim. Torbu za bolnicu sam neki dan spremila, tako da sam to skinula s dnevnog reda a sad se valja i mentalno spremiti. 

Cini se da se nasa imigracijsko - birokratska saga blizi kraju jer smo dobili finalni email od vlade da posaljemo kopije putovnica. Nadam se da cemo za koji mjesec proslaviti u to ime.
Ne budi lijena, odlucih da pocnem zapisivati cijeli taj proces kroz koji smo prosli (i jos prolazimo) dok su mi utisci jos koliko - toliko svjezi. 

Neki dan smo bili u Irackom restaurantu i bilo nam je super. Za razliku od kanadske kulture jedenja vani, gdje ti hrana dolazi na stol velikom brzinom i jos brze ti dalju racun da napustis stol, u Zor Zar restaurantu smo sjedili od nekih 6 i pol do 10 i pol navecer...hranu pripremaju pomalo i na kraju se jos popije arapska kava ili caj s baklavicama (ja sam preskocila kavu jer mi radi zgaravicu ali sam uvalila nos u tudju salicu da je pomirisem). Ako tko od vas dodje (lol ali nikad se ne zna) vodim vas tamo na klopu.

Toplo vas pozdravljam i idem vani traziti boje, jer ne volim sivilo :)

103. Jos malo pa ce nas biti - tri.

Gdje je vrijeme proletilo od zadnjeg bloga - iskreno, nemam pojma! Osim sto sam radno, pokusavam voziti cim vise nakon posla (sto je cesto mali napor jer sam nakon 9 sati na nogama s posla, koma), tu i tamo opicim neki bazen i aquafit ili neko rastezanje udova i kukova i...spavam koliko mogu - kako mogu. Ljepote trudnickog spavanja su u dizanju svakih 3 sata na pisanac te spavanje na boku koje izaziva uzasnu bol u kukovima pa se namjestam u svakojake poze okruzena jastucima ili pak u polusjedeci polozaj. Najtrenutak mi je kad si prije spavanja (tj. prije nego sto zaspem pred tv-om) mazim trbuh i uzivam u ritmicnim pokretima malog pisulinca.
Neki dan sam u jednoj trgovini htjela isprobati cipele medjutim to je propalo jer se ja nisam mogla sagnuti, Jasen cipelu nije uspio nagurati preko moje pete i ja sam odustala od borbe u suzama. Bilo je komicno ali nositi otprilike 8 kg vise nego inace centriranih uglavnom u trbuhu i ne moci si dotaknuti stopala je vrlo - obeshrabrujuce. Ono, moram moliti ekipu po trgovini da mi vezu pertle jer ja ne mogu a nikako da skupim volje da odem u pohod br.2 i nadjem neke ugodne shuze koje ne moram vezati.
Nakon sto sam ja uplakana (totalno ufurana u ulogu uplakane trudnice - srolana donja usna i plakanje pred ogledalom u ducanu) cendrala  kako "sam ja umorna i ne mogu viseeeee, i meni je tesko spavati i tesko mi se sagnutiii, ueeeeeee...." smo odlucili bukirati apartman preko Airbnb-a i zbrisati u planine za vikend. Bilo je kratko i slatko, napadalo je oko pola metra snijega preko noci ali je subota bila suncana pa smo je proveli u laganoj setnji i predivnoj veceri.Definitivno nam je odmor i svjezi, planinski zrak dobro dosao da napravimo mali mozgovni reset.

Kao sto rekoh na pocetku bloga, nisam ni trepnula a vec sam u trecem tromjesecju...ne mogu uperiti prstom u tocan razlog ali trudnocu dozivljavam dvojako: s jedne strane mi je to najprirodnije,najnormalnije, najdivnije moguce stanje a s druge strane toliko brzo prolazi da me strah da ne uzivam u tome dovoljno. Mozda zato sto mi se rutina nije puno promjenila: i dalje radim i obavljam vecinu stvari koje sam obavljala i prije. Osim sto idem ranije u krevet i san mi je malo raskidan, zapravo jos nisam dozivjela te "magicne trenutke trudnoce" o kojima neke cure govore; lezanje, odmaranje, planiranje, sanjarenje i beskrajni shoppinzi. "Uzivaj dok mozes, dok te svi tetose, radi sto manje - nece ti nitko zamjeriti" i sl.  Da, uzivam i planiram ( i Jasen skupa sa mnom), biljezim lijepe trenutke. Svaki (neprelezani) trenutak mi je magican. Do sada mi je trudnoca odlicna, i nemam nikakve boljke ni frke.
Trenutno na poslu, zajedno sa Human resources, radim novi opis posla za ono sto ja radim i pisem upute za osobu koja ce preuzeti moj dio posla dok me nema, pokusavam dovrsiti "radni" kalendar za marketing i obavljati svakodnevne zadatke. Mislim raditi sto dulje mogu ali sad kad sam shvatila koliko mi je vremena ostalo, mislim da cu ostati doma zadnji mjesec i posvetiti se neradu.
Jedino sto me malo kopka je cinjenica da (sto zbog vremena, sto zbog vremenskih prilika) nisam uzela aparat u ruke vec duze vrijeme. No, naisla sam na jednu curu koja se bavi fotografijom pa smo se odlucili da nas za promjenu netko slika i da bi bilo lijepo da imamo par fotki od nas dvoje (troje)....bilo je fora biti ispred objektiva umjesto s druge strane aparata, i cura koja je odradila fotkanje zna kako da opusti i namjesti ljude bez da se osjecas blentavo, tako da nam je tih sat vremena proletilo brzo i zabavno. Najbolje od svega, sad sluzbeno imamo za lijepu uspomenu slike koje nisu polu-odrezane glave/pokusaj selfija na mobu.

Da se osvrnem na manje lijepe vijesti i javim sto ima novo sto se imigracije tice:

U sijecnju je bilo 16 mjeseci od kada smo se aplicirali za stalni boravak. Toliko (otprilike) vremena im treba da procesuiraju aplikaciju. Ja sam nazvala i uspijela dobiti imigracijski ured u veljaci da vidim sto se dogadja s nasom aplikacijom jer na mom on line profilu vec duze vrijeme nema nikakvih promjena. Long story short, rekli su mi da su oni nasu aplikaciju tek otvorili u sijecnju (kad je trebala biti gotova, a sta su radili prije ja ne znam...mi smo sve papire predali i sve uplatili u razdoblju od listopada 2015 do srpnja 2016. I lijecnicki smo odradili u rujnu 2016). Kad sam ih pitala da li mi mogu reci koliko jos moramo cekati, rekli su da ne znaju...mozda jos 6 mjeseci? Mozda i duze. Mozda i krace. Dobili smo lagani popizditis ali osim toga, ne mozemo nista drugo napraviti, nego cekati...jos cekati...Ono sto me mrvicu utjesilo je da mi nismo izolirani slucaj vec da je dosta njih u slicnoj situaciji. Izgleda da je cijela imigracija zbog nekog razloga zapela na jednom dijelu provjere aplikanata i sad, par tisuca ljudi (ukljucujuci i nas) nastavlja agoniju cekanja. S pozitivne strane, jos smo tu, radimo, i nastavljamo s nasim zivotima bez obzira na tu birokracijsku zadrsku.

 Ako malisha ne urani, a imam osjecaj da nece, obecajem jos bar dva bloga do onda!

Pusa, bok!

102. Nova - nova godina

Prosli su blagdani i januar prolazi brzo, na moju srecu - nimalo depresivno. Inace je prvi mjesec uvijek nekako prazan, tih i spor u usporedbi sa decembrom i svim sarenim svjetlima i dogadjanjima. Lijepo je vani, uglavnom hladno (zadnjih par dana toplo, oko nule), snjezno i suncano. Jasen je zapoceo novi -novi posao. Nakon mjesec dana u rada u firmi koja ga je zaposlila kao network techniciana, ispalo je da je radio i sve ostalo, posebice kao ispomoc elektricarima. Nije neka frka ali kad ti nakon sto u 9 dana napravis duplo sati prekovremeno i sef ti kaze da on "ne vjeruje" u placanje prekovremenih, Jasen je odlucio "ne vjerovati" u takav glupi stav i krenuti dalje. Da se vratim na pocetak decembra i kad je dobio novi posao, u isto je vrijeme dobio poziv od jedne velike kompanije koja ga je pozvala na intervju. S obzirom da je upravo prihvatio posao, odbio je poziv. To je kompanija na koju je Jasen pikirao kada je otisao u Kanadu prvi put ali ga nisu mogli zaposliti jer nismo imali otvorene radne vize. Uglavnom, kad smo skuzili da posao koji je prihvatio nije onakav kakvog su mu prezentirali na uvodnom razgovoru, Jasen je nazvao Ricoh i pitao ih imaju li jos otvorenih mjesta; oni su odgovorili potvrdno, odradili su intervju i drugi dan su ga zvali da mu kazu da je dobio posao! S obzirom da je to velika kompanija, imaju vrlo jasna pravila i citke ugovore, sto je super. Koliko radnih sati tjedno, pokriveno zdravstveno, salju na edukacije, itd itd. I tako je Jasen 3.sijecnja obukao kosulju, otisao potpisati sve ugovore i zapoceo novi -novi posao kao Field Service Technician. Prva dva mjeseca ne radi samostalno nego odlazi na teren sa starijim serviserima a ostatak vremena sjedi u uredu i priprema se za certificiranje. Od ponedjeljka do petka....od 8 do 4 i pol...sa sat i pol pauze u medjuvremenu. Bolje mu je da se ne zali sto mora biti frisko obrijan i imati nekoliko kosulja u ormaru.
I tako, nakon toliko godina mi vise ne radimo zajedno. Iako totalno naviknuti na to, ne nedostaje mi na poslu niti mi se da da mu navecer  prepricavam sve dogodovstine iz ducana...samo uzivam u njegovom licu koje izgleda odmornije i minimalnom stresu generalno.
Prije desetak dana isli smo na nas treci (i s obzirom da je sve ok, vjerovatno zadnji) ultrazvuk, tzv. Detaljni uzv, gdje mjere bebu kompletno - od kostiju, organa, udova..svaki detalj, i traje oko sat vremena. Mi smo htjeli saznati spol, iako je tu hit da se ne sazna jer je tako "more exciting", nama je bilo totalno "exciting" saznati! Nekako nam je lakse povezati se sa mojim trbuhom kad znamo jednu stvar vise o nasem malom bicu... bilo je emocionalno za oboje kad su nam rekli da cemo dobiti sina.
Vijest se prosirila brze nego koliko je meni trebalo da se vratim na posao (medical centar je u istom strip mallu gdje i radim!) jer nas je ekipa textala non stop. Dok sam ja napisala par poruka fameji i frendovima u Puli, Jasen je odgovorio ekipi s mog posla i to je bilo to :)
Iako svaki put kad prodjem pored ogledala se "iznenadim" da imam trbuh i kuca nam se pomalo puni stvarima za bebu (krevetic, kadica, robica...) jos uvijek mi je to nestvarno. I nakon prvog pregleda kod ginekologa (koji te preuzima tek oko 20-tog tjedna) mi je bilo...polustvarno. U ovih 5 mjeseci dobila sam 5 kg. S ledja se ni ne skuzi da sam trudna a s boka izgledam kao da cu roditi za mjesec dana....stvarno imam veliki trbuh ali sve smo valjda drugacije...bez obzira radim normalnim tempom, idem na aerobic u vodi, setnje, vozikam se po kvartu u svojom vlastitom(meni) novom ali inace starom Nissan Pathfinderu i uzivam u jutarnjim obrocima (do unazad nekoliko mjeseci dorucak je znacilo kava jedno sat vremena nakon budjenja nakon posla i to je to). Koliko god da mi je prvo tromjesecje bilo slabo, toliko sam vec zaboravila na to jer mi je sad super! I nadam se da ce tako ostati.
Danas je lako doci do informacija i ne manjka guglanja, knjiga i aplikacija pa ne mogu ne primjetiti kako se neke stvari razlikuju "tu" i "tamo". Primjerice, ako uguglam nesto na hrvatskom vezano za trudnocu, ili pak na engleskom, ponekad dobijem drugacije informacije. Ne suprotne nego drugacije. Kanadski siteovi ce mi izbaviti forume i dati odgovore koji ce mi preporuciti medicinske lijekove (npr. za zgaravicu) dok ne hrvatskom ce mi prvo izaci "prirodni lijekovi". Ako pak utipkam "natural remedies"e, onda cu naci sto sam trazila...isto tako je zanimljivo vidjeti kako ljudi koji zive tu ali su sa raznih strana svijeta imaju pristup trudnoci i roditeljstvu. Na tu temu upravo citam zanimljivu knjigu koju toplo preporucam svima bez obzira imaju li djecu ili ne jer je zabavna, informativna i lako citljiva. Knjiga je  "How Eskimos Keep Their babies Warm" od Mel -Ling Hopgood, kineskinje iz Amerike koja zivi u Argentini.Zanimljiv pogled  na razlicite nacine kako ljudi iz razlicitih kultura odgajaju djecu i kako nesto sto je negdje neprihvatljivo je drugdje normalo i zasto.

I tako smo mi dojahali do 20.tjedna...puse svima koliko vas ima.

101.So....this is Christmas

Od zadnjeg posta do danas imam "opravdano" zasto nisam pisala: nije mi bilo lako pohvatati ritam sa svim novostima koje su nas snasle. Neki od vas su primjetili onu nelaskavu fotku s posla na kojoj Jasen reze tortu okruzen kolegama jer mu je zadnji dan na poslu i ja stojim pored njega, u bijelom smoku okrugla kao lopta. Na moju srecu, stvar je samo do loseg kuta i ruznog kroja jer nisam dobila na kilazi. Jedino mjesto koje mi raste je trbuh. Za sada. Doduse, nije da je to nesto sto me brine, jer trbuh ne mogu uvuci a proteklih par mjeseci sam ga poluuspjesno skrivala ispod radne kute ali me blijedo lice zbog cestih mucnina vjerovatno odalo...no stigli smo do 15. tjedna i ja se osjecam super. Primjetila sam da izgovaram dvije recenice dosta puta na dan: "Piski mi se" i "Moram nesto gricnuti". 
Da se vratim na tu sliku i scenu gdje Jasen reze tortu jer mu je zadnji dan na poslu - jedan dan je dobio poziv, otisao na intervju i to je bilo to - dobio je posao kao network technician u jednoj firmici koja je cesto rentana od vecih firmi i radi networking (i struju i siguronosne kamere) za urede, stambene i poslovne zgrade. Zadnji dan studenog, Jasen je zavrsio smjenu u ducanu, sjeo u auto i odvezao se u Calgary gdje su imali posao sljedecih 9 dana. Radili su prekovremene, dosta novog je naucio, radio je svasta pomalo i cini se umoran i sretan. Vratio se za vikend da se vidimo i promjenimo gume na autu i opet se vratio u Calgary, nadam se samo na nekoliko dana. Poslovi su vecinom u Edmontonu s tim da imaju par ugovora u drugim gradovima pa ce povremeno odlaziti na tjedan-dva.
Ja si vrijeme kratim svakojako, primjerice, neki dan sam stajala na -25 jedno sat i pol. Ne jer sam poludjela nego zato sto u bozicno vrijeme kroz cijelu Kanadu vozi Bozicni vlak i staje u gradovima, gdje se onda odrzi koncert (na otvorenom) i ljudi donose donacije (hranu) za Food Bank. Tako je nas par otislo zamotano od glave do pete da odnesemo namirnice i docekamo vlak...nas par s posla i nekoliko tisuca Edmontoncana. Ukljucujuci malu djecu.I starce. Na -25. Ja sam obukla skijaske hlace ali ih ne mogu vise zakopcati pa sam nekako dugme spojila sa lastikom...ma uglavnom, mislim da ih necu nositi ovu zimu, hahahaha.
Posto su mi ruke bile smrznute i svima su se mobiteli ispraznili,nisam nis fotkala ali evo linka iz novina pa mozete pogledati:

Canadian Pacific Holiday Train Rolls Into Edmonton

Hladno je, snjezno i Bozicno. Za rodjendan sam dobila ulaznice za stand up show Amy Schumer (u novoj Rogers areni koja izgleda svemirski - tko dodje ga vodim da vidi :D) pa smo Maria i ja isle na jedno sat, sat i pol smijanja.

Danas je toplije za 10 stupnjeva (sto bi reklo -15) pa se idem prosetati da kupim ukrasni papir za poklone. Nazalost, ove godine ne saljem nista nikome jer neplacuju k'o sv.Petra kajganu i spori su jer je Bozic pa se ispricavam svima a posebno Natasi i Dasi sto nece dobiti sombrerose koje su si zamislile da im kupim (ne znam zasto, pitajte njih, lol)

U poslijednjih 20ak dana razveselile su me krasne vijesti o dvije prinove, dve drage frendice su rodile sinove, na socijalnim mrezama vidim da vecina vas uziva u adventu a ja uzivam u lijepom, snjeznom Bozicu....i razmisljam o tome sto ce nam 2017 donijeti!
 

100. Stoti.

Drazene, nadam se da ovo citas! Sretan mi 100-ti post :) doduse, napisan prije nekog vremena ali ne i objavljen. Pa krenimo od Septembra:

Topli jesenji mjesec koji je zapoceo mailom od imigracije da napravimo toliko cekani lijecnicki pregled. Narucila sam nas u ambulantu koja je specijalizirana bas za tu vrstu pregleda i na red su nas stavili vec drugi dan. 4 sata kasnije i skoro $1000 laksi, nas lijecnicki pregled je bio gotov!
Prvo smo trebali ispuniti formular (jedan, nista komplicirano), zatim su nas izvagali, izmjerili, testirali vid i poslali niz hodnik. Tamo nas je nakon sat vremena primio glavni lijecnik koji nas je pregledao (klasicni sistematski pregled), mjerenje tlaka, povijest bolesti i td. Potom smo otisli u susjedni laboratorij i napravili X ray (koji je trajao 15 sekundi) i nakon toga smo isli vaditi krv. Receno nam je ako nesto nije u redu sa nalazima, da ce nas zvati u roku 5 radnih dana. Nikakav poziv nismo dobili sto ce reci da bi u slijedecih 2 - 3 mjeseca trebali dobiti PPR (passport request) i time bi se nas proces za stalni boravak u Kanadi trebao proivesti kraju.

Izlozba koju sam pripremala u cafe Blackbird u Septembru je prosla dobro, mnostvo poznanika i frendova ju je obislo i prodala sam oko 13 fotografija sto ce reci da sam si pokrila troskove (print, okviri i td) i jos si spremila koji dolar u dzep. Sretna i zadovoljna, pocinjem raditi na novom setu fotografija i kroz nekoliko mjeseci cu poceti traziti novo mjesto da izlozim slike.

Sretni sto smo dogurali do tuda, odlucili smo uzeti nekoliko dana odmora da napravimo mentalni reset jer se spremamo na jos promjena (nadamo se promjeniti posao, odabrati neke tecajeve, poceti razmisljati da sljedece godine kupimo neka nasa cetiri zida...). Bookirali smo malu kolibicu preko Airbnb-a koja je blizu - nicega. Na farmi, 15 km udaljena od prvog mjesta koje ima oko 8oo stanovnika i jedno sat vremena udaljena od poznatog nalazista dinosaura Drumhellera.
Prekrasno imanje velike obitelji koja zivi od poljoprivrede i stocarstva. Imaju konje, par macaka i sest pasa (jedan od njih - Maverick - ima 3 noge ali ga to ne sprijecava da bude dio copora).  Kolibica je malena i savrsena. Nema tekucu vodu vec ima poljski wc pored, s tim da je u glavnoj kuci citava kupaona koja je na raspolaganju gostima. Svako jutro bi nas docekao svjeze pripremljeni dorucak, preko dana smo se izlezavali na suncu a navecer gledali u zvijezde ili polarnu svijetlost. Zadnji dan su nas izveli na jahanje i to je bilo super zabavno!

Ovo je njihova kuca i nebo kakvo dugo nismo vidjeli...

Kolibica

Iznutra

 

Kada nisu psi onda su prerijski psi.....

Bilo je lijepo iskusiti originalnu (nama ne bas poznatu) Albertu, jesti u menonitskom restaurantu njihova autenticna jela i pite ( menoniti su religijska zajednica slicna amisima. U Alberti ima dosta menonita i heterita ) Bilo je fora voditi razgovor sa "pravim kaubojem" odnosno deckom koji nas je izveo na jahanje. U ranim dvadesetima, sve sto zeli je da sto prije ozeni svoju srednjoskolsku ljubav, brine za svoje stado krava. Koliko god je on manjkao u znanju po pitanju opce kulture i geografije, toliko smo mi manjkali u znanju o prirodi, zivotinja, i td. Da, ja mozda mislim da sam "posh" jer znam razliku izmedju Austrije i Njemacke ali u njegovom svijetu si to mogu objesiti macku o rep. Njemu ne treba da to zna. Njemu treba da zna kako poroditi tele i drzati na okupu 80 krava dok ujahuje mladog konja. Njemu treba to znanje da zivi i prezivi. Bilo nam je s u p e r, zabavili smo se, opustili smo se i onda se odvezli nazad u nas svijet asfalta, glasnih kupaca i azijskog fast fooda.

Oktobar nas je zameo snijegom no to je trajalo kratko i sad opet uzivamo u jesenskim temperaturama i sivo - zutim kontrastima. Proplivali smo kroz kanadski dan Zahvalnosti i kroz Halloween party i stigli smo do Novembra gdje brojim dane da "ostarim" za godinu a nikad se nisam bolje osjecala...eto.

Pozdrav od kauboja :)

99. Mojih pet minuta Instagram slave

Ljeto je kisno i nije u mojoj moci da to mijenjam. Posla je puno i nije mi u interesu da to promjenim. Hvala nebu i kreativnim ljudima na telefonskom aplikacijama koje mi omogucavaju da se zabavljam.
Ne sjecam se jesam li spomenula izlozbicu mojih fotografija koja ce se odrzati u septembru. To  bi znacilo da sam osim fotkanja kopala po prijasnjim radovima, editirala, printala, uokviravala fotke za tu priliku. Kad nisam to radila onda bi sjedila na kaucu u Al Bundy stilu i skrolala po instagramu, lajkala i postala. Fort edmonton Park (gradska atrakcija - replika grada kada je tek nastajao) me pitala za dopustenje da iskoriste moju fotku za post dana na sto sam ja veselo pristala. Isto tako sam hashtagala neke fotke za razne mini natjecaje i danas sam dobila nagradu poklon bon od sto dolara u jednom foto studiju za printanje fotki. I ta fotka mi ima skoro 800 lajkova! Besramno se hvalim, znam!

Edmonton ima puno instagramskih foto grupa koje su super pokrivene i jedna od tih grupa koju pratim je organizirala "instameet" ( hrpa ljudi koji vole fotkati i svako malo se nadje,fotka, cavrlja, upozna i kasnije posta fotke) na koji sam se odlucila pridruziti. I tako sam ja sa hrpu cudaka, skolaraca, hipstera, setala downtownom oznacena naljepnicom na kojoj je bilo napisano moje instagram ime. Neki su imali super fensi aparate, neki mobitele, jedna cura je imala full stari digitalac (3.2 mega pixela spike) i to je super jer je vazno da se podruzis s ekipom koju ne poznas i pofotkas par lijepih scena. I tako je i bilo. Nakon 2 sata lunjanja gradom i bjezanja iz javne garaze odakle smo pokusali uslikati grad sa 7. kata otisla sam doma bogatija za par dobrih fotki i jedno fora iskustvo. I bas me krenulo da sam dobila jos par upita da se neke od tih fotki postaju na drugim profilima.
I tako ja vodim "dupli zivot" kao teta iz ducana koja potajno, dok zvace sendvic s mortadelom na maredi, uziva u zvjezdanom trenutku svog instagram profila.