73. Vratili se iz San Diega i uletili u bijeli Bozic

Da ne duljim suvise, u San Diegu je bilo super i evo vam linkic da si pogledate par slikica! Naravno da se nismo ni malo odmorili od svog tog brijanja naokolo ali smo su mentalne baterije napunili! U povratku me uhvatio histericni smijeh jer smo kod presjedanja u Seattleu sjeli u najmanji avion ikad i s obzirom da je puhalo k'o ludo, mislim da nismo poletili nego nas je jednostavno - otpuhalo. Bez obzira na to, letovi amo i tamo su bili ugodni a najveci plus je sto sam avionske karte platila jako malo: kako samo ja volim kopati i kombinirati, docekala sam dobru priliku na Expediji i platila povratne karte Edmonton - San Diego 380 CAD po osobi. Ke sreca.

FOTKE IZ SAN DIEGA - KLIKNI TU :)

Druga dobra stvar je da sam poslala neku fotku na natjecaj za zooloski u Edmontonu i "izvukli" su me za studeni i dobila sam nagradu - bon da si printam i uvecam neke fotke i godisnji ulaz u Muttart konzervatorij sto su 3 velika staklenika u centru grada sa razlicitim klimama unutra. Evo linkic ako ce netko baciti oko da vidi sta ima tu:

http://en.wikipedia.org/wiki/Muttart_Conservatory

Treca dobra stvar je da nije ludo hladno, vec je negdje oko -7 do 0 i da je zicBo u punom jeku, sto za nas znaci extra radnih sati jer smo mladi i jer mozemo! ( cim smo se vratili iz SD sam opicila duplu smjenu jer im je falilo ljudi u restaurantu pa sam nakon svoje smjene isla tamo odraditi drugu u petak i subotu ) Uspjela sam malo izaci vani i okinuti koju "bozicni ukrasi" fotku, odradila sam cak i kupovinu poklona tako sto sam mudro izbjegla mall i otisla u jedan manji u kojem je masu manja guzva....

U ovu subotu smo isli volontirati ( kao i prosle godine ) prvo kao Christmas humpers gdje smo raznosili pakete hrane a popodne smo se prebacili u Santas anonimus i raznosili pakete igracaka za male kikice po gradu. Ovaj put nam je bilo lakse jer znamo grad bolje tako da smo do nekih 5 popodne bili gotovi. U prvoj turi sa hranom je bio toliki odaziv volontera, toliko vozila da su morali stati na broju 220 ( mi smo bili 212 ) i sve iznad tog broja poslati da idu volontirati na druge lokacije...suludo. S u l u d o!

Eto jedno brzo javljanje, malo mi falite, neki kao da su mi nestali iz vidokruga skroz....nadam se da je to samo zato jer je krismas tajm.

                                                                                                              xoxo
                                                                                                                                          Nina

72. 20 dana visinskih priprema

Od posljednjeg posta do danasnjeg dana bilo je uzbrdo i nizbrdo mentalna utrka da ne napravim overbooking u planovima. Od subotnjeg "passion" partija kod jedne frendice do cookie exchange partija kod mene. Tumaranje mentalnim eskapadama kolegice na poslu koja mi je sve manje i manje draga do rijetke prilike da prosetam svoje omiljene cipele na petu. Nemam slike da potvrdim sve ove radnje ali nisam nevjesta u rijecima da vam ne mogu docarati kako prezivjeti u Edmontonu kada je snijega do ramena i lede ti se zubi ako se nasmijes dok si vani. Bez zeze, napadalo je snijega da drugo jutro nismo znali ispod koje hrpe snijega nam je auto. Pa krenimo redom....
"passion party" je kad si skupis frendice doma i onda ti dodje teta iz erotic shopa sa hrpu igrackica, rublja i losiona i napravi prezentaciju a ti zauzvrat dobijes popust na kupnju i ostale pogodnosti. Tako sam ja prije nekoliko subota zavrsila kod Marni, zajedno sa jos 6,7 cura na prezentaciji sexi igracaka, jestivih losiona i ruznog donjeg rublja. Ja mislim da je gospodja sa umjetnim cicama koja je drzala prezentaciju izludila s nama. Kao prvo, ja sam odljepila na mini dildo koji izgleda kao crveni ruz za usne i kad okrenes cep on vibrira jer smo sve pokusavale "nasminkati usta" i vriskale od smijeha. Potom je jedna cura cijelo vrijeme pokusavala lizati primjerke losiona ali onih koji nisu jestivi jer je krivo shvatila. Charlotte pored mene je sa sjajem u ocima saputala "but I don't have a boyfriend so....I should buy it" i zaokruzivala stvari na katalogu a jedna druga je izrazavala gadjenje spram vibratora jer ona preferira cure. Kad je prezentacija zavrsila i mi smo promjenile raspored sjedenja, caskajuci o glupim forama ja krajem oka primjetih moju frendicu Heidi kako drzi ljubicasti gumeni dildac i okida selfie. Ja se nadam za dobrobit mentalnog stanja te gospodje iz te renomirane passion firme da nam je uzela dosta para jer smo joj pojele sve zivce. Ali nama je bilo zabavno.
U satima nakon posla pratila sam popuste za avionske karte i nabasala na dobar popust i kupila dvije povratne za San Diego - jos sitno brojimo do Californije i ugodnih 20ak stuonjeva u plusu.
Red snijega, red posla i red surfanja netom, stigao je i moj rodjendan: posto nam je vikend radni, nisam se forsala organizirati nesto posebno vec sam u cetvrtak ( na slobodni dan ) sa Jasenom, Garrijem i Sandrama ( koje su bile u Puli s nama ) otisla u restaurant koji se nalazi u sklopu Northern Alberta Institute of Technology: restaurant u kojem mladi kuhari uce zanat uz vodstvo profesionalnih kuhara te nakon vecere izlaze u salu i odgovaraju na pitanja o jelima. Obicno ne jedem svinjetinu ( ako nije prsut ili cevapi ) ali sam narucila tender loin with pecans ( vrsta oraha ) i nisam mogla doci k sebi kako je fino bilo!
Za moj rodjendanski dan sam radila ali sam napekla kolaca i odnijela na posao  da mi bude veselo i radno.
Nakon vikenda dosetao je i ponedjeljak a Jasena su pozvali u ured da potpise novi ugovor za novu radnu poziciju jer je postao voditelj odjela. O tome nek vam vise kaze on da ne ispadne da se hvalim njegovim uspjesima ali ja sam ponosna na njega! Definitivno dobra vijest za nas!
Prosao je i taj pozitivan ponedjeljak i stigao je cetvrtak i cookie exchange party - nas 10ak u nasem mini stancicu, ispunjen mirisima kolaca i smijehom jer smo imale okrsaj na wii i Just dance. Mislim da je svaka izgubila bar pol kile tu vecer. I vratila ih nazad zbog svih tih kolaca! Ja sam postavila photo booth u jednoj sobi i sredila rekvizite pa se ekipa sama naslikavala!

Nakon toga se zaredalo jedno dva semi - losa dana na poslu zbog te "kolegice koja mi je sve manje draga" sa pocetka posta ali jos sam koliko - toliko hladne glave. Moram se pomiriti s cinjenicom da me ne moze smisliti i to je to. Jedna od onih koja ima validna opravdanja za svoje idiotarije ali zrno razumijevanja za druge. Da je nasa bila bi "Glavobolja od vina a nigdje aspirina" tip osobe. Ako me kuzite.
Enihau, tako sam ja dopartijala i do nedjelje kada su me sestre Daniela i Maria odvele na Broadvejski mjuzikal " Flashdance" povodom mog rodjendana. Mjuzikl + 80'te =  ludilo. I naravno, bila je ona scena kada se Alex polije vodom.





Ja pisem pa brisem recenicu koja zapocinje "na moj rodjendan iznenadila me poruka moje majke" i zavrsava sa  "plakala sam kao uznemireno dijete". Pisem pa brisem recenice koje zapocinju sa "sporim koracima do stalnog boravka" i " nedostaje mi miris mora i kreveljenje mog necaka".
Umjesto toga odlucujem se da napisem kako su nam torbe spakirane i za nekoliko sati polijecemo za San Diego gdje cemo posjetiti Michaela i njegovu novopecenu zenu. Za one koji ne znaju, Mikee je novozelandjanin koji je dopalio na Outlook 2011, upoznao nas na paintball terenu, ostali smo u kontaktu i on je prodao kucu i krenuo na put po svijetu. Sljedece godine vratio se u Pulu i skrsio se kod nas. Potom smo mi zavrsili tu a on nesto juznije i eto nas sad! Sutra cu utociti noge u ocean i uzivati u Californijskoj obali. "Sutra cu utociti noge u ocean i uzivati u Californijskoj obali" je recenica koju uzivam napisati. Koju zelim podjeliti s vama. Ne iz hvalisavih vec iz zahvalnih razloga.

U sljedecem postu procitajte: kako se putuje sa - 20 na + 20 ( korisni savjeti ), zasto bozicna glazba uzrokuje depresiju i pogledajte koju zanimljivu fotku!

p.s.

32 zvuci bezveze. 
                                                                                                                 

71. Crno bijeli svijet

Dovezli smo se nazad iz Calgarya i uvezli nazad u kolotecinu. Voznja na posao -  semafori postavljeni na drugoj strani raskrsca su normalni. Starci u prastarim Buick autima su normalni. Posao je normalan, kupci, proizvodi, kolege, dogovori, hrana, muzika, knjiznica, bazen, serije, kuhanje. Sve je normalno. Sve je navika. Posao, kuca, spavanje, prekovremeni, mall, brza hrana, fotkanje i dovezli smo se u studeni. Nekoliko skajpanja i nekoliko bebisitiranja razvodnilo je kolotecinu i razvedrilo me. ( nije da nisam vedra samo me to razvedrilo jos vise )

 

Razvedrilo me i sto smo se culi sa Michaelom ( novozelandjanin koji igra paint i bio je dj na Outlooku - ili nesto slicno - ) koji se preselio u San Diego i ozenio nedavno. Pozvao nas je da im dodjemo u posjetu pa smo prihvatili i kupili avionske karte. 3.12 letimo za San Diego, California. Nina je sretna. Glavno da je muving. 

Ne ide nam bas glatko sto se tice procesa ( skoro napisah papirologija ali to tu ne postoji ) ostajanja iliti da budem preciznija zezaju nas na poslu. Odnosno Jasena. Kako? Recimo u kratko da ga ohrabruju da se prijavi na razne pozicije ( viseg ranga i da bude skilled worker, sto bi nama puno znacilo ) i onda se odluce za nekog drugog...ili se ne odluce i odugovlace. Jasen, kakav jest, uvijek uporan sa planom a, b i c nije se dao smesti. U tom odlucnom koracanju docekao je i sastanak sa savjetnikom na faksu jer smo se jako zagrijali za ideju da on krene u skolu, medjutim cifra je velebna pa cemo za sada pricekati...da ponovim - ne da mi se u detalje. Ono sto je bitno u toj prici je moje saznanje da ne znam kako da mu pomognem da se osjeca bolje. Vecera kod naseg poznanika francuskog kuhara na kojoj smo zderali avokado punjen rakovicom i puno vina ga je privremeno raspolozila. Moje kupovanje "slatkog za grickanje" isto ga je samo privremeno oraspolozilo. Moje gnjavljenje da ga slikam jer bi stvarno bio red da mi pozira ga i nije bas oraspolozilo.

http://ninadzeko.wix.com/ninche#!He-is-also-new-in-Alberta/zoom/ckiy/image_1owp

 

 

Jasen je Jasen pa sam ga ostavila da bude sam u svojem drustvu i onda je sto bi rekli mladi "got his shit together" i nastavio dalje u svom stilu.

Ja sam u medjuvremenu napravila "drop in" na yogu ( drop in je kad odes na bilo kakvu aktivnost - teretana, joga, stagod - gdje nisi clan, platis samo za taj sat i odradis trening, da vidis kako ti se svidja. Negdje imaju i besplatno. Tako da sada drop in-am gdje stignem dok ne vidim sta mi je naj ). Bilo je zanimljivo iskustvo, totalno drugacije od nase ashtanga yoge - ali ok. Oko 10 ak dugih poza u malo vise od sat vremena. Brzo je proslo, nije bilo dosadno ali sljedeca na listi mi je hot yoga. Ako ne padnem u nesvijest, naravno. Jos jedna zanimljiva stvar kod ove yoge jest ta sto instruktorica jako lici na mene. Ili ja na nju. Kad sam usla unutra treptale smo jedna drugoj jedno minutu u nevjerici. Onda je ona rekla njeno ime i ja svoje. Tokom sata nisam gledala direktno u nju jer me grozilo sto vidim "svoj" profil, siske pa cak i smijeh! Ona je isto bacila lagani ignore. Na kraju sata mi je prisla i pitala me kako mi se svidja ali je vise bila fokusirana na proucavanje mojih crta lica nego na moj odgovor.

Heidi i ja organiziramo cookie exchange party kod mene krajem mjeseca pa cesto razglabamo na poslu s ostalim curama o receptima i idejama. Nepotrebno je reci da to ukljucuje i gomilu nepotrebnih budalastima i glupiranja ali kako god....zabavno je!

Snijeg je od danas 8 /11/2014 sluzbeno poceo padati i nema nista mirnije nego rano ujutro izaci ispred kuce i duboko udahnuti taj hladni, tihi zrak. Lijepo je.

Mozda ste primjetili po fotkama, pocela sam svijet promatrati crno - bijelo ( u svrhu fotografije, ne u svrhu stila zivota ) poznavajuci mene, to ce biti kratkog daha. Ali uzivam pa je to ok.

Pocinjem shvacati cijele te "kako je Grinch ukrao Bozic"/ "Christmas spirit" spike. Pocinjem kuziti zasto imaju potrebu za tim ( ne samo za tim, za bilo cim - od Halloweena do Valentinova i svega ). Vec pocinju bozicna svijetla i crvene solje napunjene vrucom cokoladom. Ilustrirane pahulje i snjegovici pocinju krasiti izloge. Jedan kolega s posla mi je rekao da mu je to najstresnije razdoblje zbog kupnje poklona i opcenito potrosnje....jer ima jos samo mjesec i pol dana do blagdana. Ja sam kimala glavom i nisam diskutirala....da, izvaditi cu svoje mini umjetno drvce i napisati par lijepih cestitiki ali drzat cu se podalje od shopping ludila.
To je dokaz da moj svijet nije crno - bijeli. 


   

70. Jeftini hotel i odlicna hrana

Jucer ranom zorom krenuli smo za Calgary. Cilj: americka ambasada. Misija: odobrenje turisticke vize. Stigli smo u planirano vrijeme i nasli parking dva bloka dalje ( naravno, ambasada je u centru grada. Parking je u centru grada. Parking je skup. Jasen je psovao. ). Uredi ambasade su u sklopu Rocky Mountains Plaza zgrade ( da si ne docarate mini vajt haus u izoliranom podrucju ).  Kad smo usli, morali smo cekati u redu jedan iza drugoga i priljubljeni uz zid. U ured preko puta su ljudi ulazili i potom izlazili kroz druga vrata prolazeci pored nas - u redu jedan iza drugoga, sa cuvarom na pocetku i na kraju kolone. Cuvar na pocetku kolone je jedan od onih 23 - godisnjaka koji zgledaju kao da im je 40. Poceci celavosti, neproprocionalne naslage sala oko struka, drzeci ruku na imaginarnom pistolju ( mozda su mu dali pepper spray, eventualno ) i deruci se na nas ( djecu, starce, i ostale face u jednoredu ). " Now, everybody against the wall, nobody moves! Sir - yes, you, start walking with your right foot...hey you! What are you looking at!? Eyes upfront. Let's move people!". Pogledala sam Jasena i on me pogledao nazad moleci me da ne reagiram jer...mi zelimo turisticku vizu. Svoje negodovanje sam pokazala premjestajuci se s noge na nogu i kolutajuci ocima. Pametnom dosta. Doslo je vrijeme da se nas red preseli na suprotni zid, onaj koji vodi ka ulazu - tamo su nam provjeravali dokumente te nam rekli da ne smijemo imati NISTA sa sobom. "Gdje da ostavimo stvari?" - Vani, na lijevo pa ravno pa zelena zgrada. Mi izasli po uputama, ali odustali i ostavili stvari u autu ( osim obicnog kljuca za auto, jer ako si i kljuc zakljucamo u autu, j***li smo jeza ). Vratimo se nazad, svi trce unutra - van, usput saznamo da je ta zgrada gdje ljudi mogu ostaviti stvari nekakav hostel...whatever. Jer im nije palo na pamet da stave red pretinaca ili obavjeste ljude u mailu ili bar na ulazu u zgradu. Ne, nego kad trebas uci, onda ti kazu...ne organizacija. U jednoredu. Ok, dakle, usli smo unutra, gdje smo sa sebe skinuli jakne ( pojas i sta god imas na sebi ) i onda su nas pregledali sa detektorom. Ne trebam nadodati da je sigurnost bila na nivou filmova a i ljubaznost im je bila ista. Lagano gurkanje staraca i djece ( koja su stajala bosa jer su im uzimali cipele da im provjeravaju i vracali ih tek na kraju ) kao da ne razumiju nista sto je van nekakvog prirucnika o sigurnosti koji su morali nauciti. Kad su nas ispretresali i podjelili brojeve onda su nas opet poslozili u jednored sa cuvarom na pocetku i nakraju pa smo svi krenuli u koracnicu. Sad su drugi bili uza zid dok smo mi hodali. Onda smo domarsirali do lifta, gdje smo se ugurali i izasli na 10 - om katu. Kad smo izasli, su nas opet poslagali po brojevima ( tj. mi smo se poslagali jer koncept tko je zadnji usao, taj ide prvi nije njihova logika ) i onda smo prosli kroz jos jedno osiguranje, metal detektor i onda smo usli u drugi ured sa nekoliko saltera - na lijevo je bila zatamnjena kabina odakle su nas promatrali a na desnu muskarac i zena kojima smo pokazali dokumente. Potom je sav taj red, brojevi i redoslijedi pao u zaborav jer su bila tri saltera pa je cekao tko je gdje stigao. Dosli smo na red, predali dokumente, gdje nas je teta pitala jeli nam ikad izdana viza za Ameriku. Onda smo isli cekati red na drugi salter gdje nas je neki mladi sluzbenik pitao isto ali nas je pitao da se zakunemo i onda su nam skenirali prste. Onda smo cekali treci red gdje nas je ispitivao taj isti sluzbenik - ispitivao nas je cijelih 40 sekundi: kad ste dosli u Kanadu, mislite li ostati u Kanadi i...onda je bacio te papire sebi iza ledja u neku kantu, nasmijao se i rekao: vize su vam odobrene, bit ce spremne i poslat cemo vam i za 7 dana. Have a nice day! Onda smo izasli na neka treca vrata, spustili se liftom nazad dole i izasli iz zgrade. Imali smo jos sat vremena parkinga a s obzirom da smo ga skupo platili nije dolazilo u obzir da se odvezemo ranije.
Hodali smo po centru, skretali lijevo - desno i uletili u nekakav restaurant / bbq - i ostali smo "paf". Nismo mogli bolje uletiti - Palomino Smoke House

Photo courtesy of The Palomino Smoke House website

Mekano, zadimljeno meso, velike porcije, nase gladne oci i osjecaj olaksanja kad nas konobarica posluzila sekundu nakon sto smo sjeli. Cijeli dan smo bili siti i sumilo mi je u usima dok sam jela.

Oko 14 sati krenuli smo prema vojnim muzejima ( jer nam soba u hotelu jos nije bila spremna ) i izgubili par sati tamo. Nisam imala pojma koliko je kanadska vojska intervenirala naokolo, kao sto nisam imala pojma koliko je puno zena bilo u vojsci. Pomorski i zracni dio muzeja je superzanimljiv, kao i ljudi koji rade tamo...po izlasku smo krenuli da platimo ( jer je engleski starcic koji radi na kartama isao na pus pauzu kad smo mi dosli ) ali su vec napravili cash out blagajne i bla bla i kao "ma neee ne morate platit, sve ok, dodjite nam opet" spike. Thanks a lot Mr. Lancelot.
Nakon svog tog drila smo krenuli prema hotelu - tj. vise kao cheap motel spika, gdje bjegunci u filmovima brisu. Dobili smo sobu 300, sa dva bracna kreveta i velikim ogledalom i umivaonikom u sobi. Da, dobro ste procitali. Bukirah hotel preko neta jer je imao dobre kritike ( jeftin ali cist, za dan - dva prespavati je zakon ). Tocno tako - super cist, ekipa koja radi totalno ljubazna a ja sam iskoristila sobu za fotku pod nazivom " What happens when old couple stays in cheap hotel"

Nakon sto sam par puta skocila po krevetu i nazivcira Jasena, otisli smo na veceru po njegovom odabiru: tajlandski restaurant u blizini Juree Thai Place. Nemate pojma kako mi je drago sto smo otisli - prava poslastica ( i za trbuh i za novcanik! ). Jela sam crveni curry sa skampima i rizu u kokosovom mlijeku. Da vam kazem nesto o toj rizi: cijelu vecer i cijeli drugi dan sam razmisljala o toj rizi. Taj kremasti, slatkasto gusti okus mi je bio u ustima cijelo vrijeme. Sve ostalo je palo u drugi plan...cim smo se vratili doma sam otisla u T&T (azijski ) supermarket i kupila namirnice, tako sam je jela i danas. I sutra cu jesti ostatke za rucak na poslu. Sve ostalo je isto bilo super. I atmosfera je bila odlicna jer nisu pretjerali sa unutarnjim dizajnom, kao sto ponekad to restauranti znaju...jos jednom smo se punih trbuha zaputili prema hotelu. Gledali smo Family guy na telki i ugasili svijetlo.
Drug dan kad smo se vracali doma, stali smo na pola puta u Gasoline Valley ( beMziske i klopa izmedju Edmontona i Calgarya ) da probamo nasiroko hvaljene donuts iz Donut Milla. Naravno, jedna je 1.49 a ako kupis 6 je 7.49. Sugar rush cijeli dan, samo to cu reci....wohooo!

Punog zeludca vas pozdravljam i nemojte mi ca zamiriti. Ala boh.

69. Hvala

Dopuhalo me u drugi po redu listopad u Kanadi. Imam slobodan dan i nakon sto sam otvorila okice, ostala sam se jos malo izlezavati u krevetu...nigdje mi se ne zuri. Nocas sam se ustala da virnem kroz prozor i pogledam taj krvavi mjesec....dok sam polubudna razmisljala o tome, nekako sam se sjetila Monte Zara i pogleda koji je bio visi za 5 katova...sjetila sam se kako sam cula vjetar kroz one suplje prozore. Kako mi je bilo hladno svako jutro kad bi se ustala iz kreveta. Pogledala sam na lijevo u poluotvoreni ormar iz kojeg su virile tajice - kao da cekaju da ih navucem. Sjetila sam se onog ormara iz 1950 koji je upio sve mirise svih ljudi i stvari koji su prosli mimo ili kroz njega. Onaj lagano ustajali vonj sto se uvukao u sve plahte, rucnike i majce bez obzira koliko puta bili oprani. Nogom sam gurnula vrata ormara i pogledala u uredno poslozene na vjesalici kosulje, majce i kardigane. Taman na broj, bez suvisnih stvari ( onih starih trenerki datiranih iz predhodne drzave i hlaca u koje cu jednom opet mozda stati, satenske majce za svecane prilike na koje ne idem i ostale pizdarije. ) Skrenula sam pogled jos malo u lijevo na knjige  - engleske verzije omiljenog stiva iz srednje skole. I onda opet na drugu stranu, prema prozoru. Vani je sivo ali lijepo jer volim jesen. Promrmljala sam "hvala" i u tom trenu je Jas usetao u sobu sa cetkicom za zube i pastom oko ustiju...pogledao me ali nije komentirao. Mozda me nije cuo. Mislim da me nije cuo.
Miris kave me natjerao da se izmigoljim iz kreveta pa sam se cupava i neopranih zubiju sjela pred komp. Sarmantno. Jas mi je pokazao Jakovljev mail u kojem kaze sto mu je uzimalo 80 % vremena u zadnjih par mjeseci i prituzbu kako sam neplodan pisac jer imam samo par postova od kada sam se vratila iz Pule.  Ima covjek pravo. Winter is coming pa cu cesce cucati doma i piskarati - valjda.
U medjuvremenu se mogu ispricati sa razno raznim gibanjima koja sam do sada spominjala....evo, primjerice jucer nakon posla sam cuvala bebicu susjedicu da novopeceni roditelji malo otkace i odu u kino na par sati. Dosla je i Heidi pa smo gledale Rocky Horror Picture Show. Ako ne znate, uguglajte. Mjuzikl + 1970 - te + rock + B filmovi+ muskarac obucen kao zena = stvoreno za mene. Priznajem, nismo odgledale do kraja jer su prdjenje i smjesne face male bebe bile malo zanimljivije.

Tu je Halloween sveprisutan a vec se ozbiljno diskutira i o cookie exchange party-u. Ne znam jesam li vam spomenula jednu obitelj ( mama, sin i kcer rade sa nama ) iz Sri Lanke koji uvijek imaju kucu punu ljudi i stol pun hrane - Jasen obozava njenu kuhinju a ona ( mama Anoma ) mu svako malo donese rucak na posao...ovo je slika sa 21. rodjendana njenog sina

Jasen radi quality check

Pomalo ( ali nadam se sigurno ) pocinjem graditi site sa fotografijama. Nekoliko fotografija za pocetak. Ako vam se da, vi koji niste, bacite oko:

http://ninadzeko.wix.com/ninche

Umjesto da radim mash up fotki od prije /sada/ tu/ tamo/ tema ova - tema ona / odlucila sam pojednostaviti i krenuti od tu gdje jesam: zato i ime "new in Alberta"  foto album. Pa cemo vidjeti kamo ce me odvesti. Uglavnom, mrvicu cu se pohvaliti na podrsci koji sam dobila od jedne drage Londoncanke:
 " Well I've just looked at the landscapes and they are simply stunning ! They make you want to visit them as gaze at them in person...I had no idea Canada was so beautiful. Each shot though is composed so beautifully! You've done Mother Nature proud...". Zato kad se probudim kazem: hvala. 
Do sljedeceg oktobarskog citanja! 
                                                                                          Hvala

68. Zuto lisce lijubavi

 - bili smo u  najruznijem restaurantu u gradu

 -polozila sam vozacki
 -kupila sam auto
 - svi me ignoriraju na skype-u
 -nitko mi se ne javlja
- isli smo na Edmonton Expo ( iliti Comicon ) i medju masu super stvari sat vremena smo proveli slusajuci ove momke kako pricaju i odgovaraju na pitanja iz publike:

- isli smo na dva dana na jug Alberte u dolinu koja je ogromno nalaziste dinosaurusa
- ne spominjem bedove jer oni nisu zanimljivi
- jednoj frendici je macka odsetala iz kuce i sad je full tuzna
- gledala sam film "Tajni zivot Waltera Mitty-a" i prekrasan je.

Hello, hellooo, h e l l o o...e l l o...e l l o....l l o....o..oo ( jeka ). 

evo slikica iz Drumhellera

67. Urbani lovac ( tj. kako sacuvati novac )

Vec sam vam u par navrata spominjala moje izlete u second hand ducane i neskromno opisivala odjevne komade koje sam ulovila. Svako malo uletim u neki od spomenutih radnji i izletim punih vrecica laksa za tek kojih 30ak dolara. Kao danas, npr. Heidi i ja smo otisle nakon posla jer njoj treba zimska jakna a ja bi si pogledala neku haljinu za vjencanje. Vecinu vremena smo provele smijuci se kosuljama sa jastucicima i nevjerovatnim uzorcima, isprobavanjem haljina koje su super na vjesalicama ali katastrofalne na nama i planirajuci temu za sljedeci  "cookie exchange party". Mislim da ce tema biti najgadnija - kosulja - u -stilu - 80-tih.
Da se vratim par dana u nazad, prije naseg dvodnevne avanture po Rocky mountains, isla sam nabrzaka kupiti neke majce za vanjske aktivnosti ( jbmti, pisem ko gugl trenslejt. Pod "majce za vanjske aktivnosti "mislim gornje trenerke, vjetrovke i sl. ) Firefly zeleni suskavac, McKinley majca vodo - vjetrooptorna sa etiketom na sebi i crvena adidas majca kratkih rukava, takodjer sa etiketom me doslo 20 dolara.
To za mene znaci biti urbani lovac jer ulov je bio vise nego dobar! Prvo, ja sam cheap bastard i ako mogu nesto platiti manje, necu se buniti. Drugo, ja sam cigo u dusi i nema mi draze nego kopati i traziti dok ne nadjem nesto zlata vrijedno. Ono sto je nekom smece meni je ulov! Dragi moji, tu je tolika fluktoacija stvari i potrosackog stanja uma da ljudi nove stvari sa etiketom na sebi, ni jednom obucene, doniraju i ostavljaju u second hand ducanima. I mnogi kupuju u istim.  Treba samo ici svako malo i probati nesto uloviti a ja sam skoro uvijek imala srece.To mi omogucava da uzivam u lijepim stvarima bez da potrosim bogatstvo.
Danas nisam izasla sa oblekom za vjencanje ali sam izasla sa cipelama, vunenim smedjim kaputom, haljinom i bluzom. Cipele su nove novcate sa etiketom i cijenom iz ducana ( bile 65 pa snizene na 49 $ te zavrsile u Goodwillu gdje sam ih ja pokupila ). Po đonu se vidi da nisu nikad nosene, takodjer. Platila: 8 $.

Biti urbani lovac je isto kao biti sakupljac sparuga. Treba razviti oko za detalje. Pogledas odjevni predmet iznutra i izvana, sasivene etikete i rubove. Ova besprijekorna bluza iz Gapa kostala me 7 $.

Jedan frend je mislio da sam izasla vani u pidjami. Ne'am pojma zasto.

U ovom ducanu vecina stvari ima unificarnu cijenu : majce kratkih rukava 5 $, hlace 8, haljine 7, zimski kaputi 14 $. Uvijek postoje i akcije kada su odredjene stvari oznacene na snizenju ( plava oznaka je 50% ) pa sam ja danas glanc novi jesensko - pocetak zimski - kaput platila samo 7 umjesto 14 dolara.

Aldo cipelice ( nikad nosene ) kupila sam za 8$.

Kada se umorim od lova onda citam knjige...posebice SF koji mi je bio dobar u srednjoj skoli. SF trilogiju o planetu na kojem su zene glavne a muski su kao ful nesposobni i tapija jer ih je bozica kaznila sto su bili muski supci prije milijun godina. I te zenske imaju majmune koji pricaju za kompanjone. I postoji neki ostatak muskaraca koji zive na nekim svemirskim brodovima i plutaju po nebu i snadbjevaju se sa zenskolikog planeta pa one dignu revoluciju, tj. napadnu taj brod i tako.....
Ostalo sve je igra cekanja: cekanje odgovora za turisticku vizu za SAD, cekanje hocu li dobiti kreditnu karticu da si pocnem podizati kreditni rejting ( nadam se ), i nadasve cekanje odgovora od provincije za moje apliciranje za stalani boravak....cekanje hoce li Jasen dobiti novi posao ili ne. ( usao je u uzi krug ).
Cekanje da zavrsi smjena da odem doma, cekanje da svane dan da odem na posao....svi planovi o skolovanju / putovanju su nam za sada na cekanju. Moja web stranica sa slikama i dalje ceka bolje dane.... ako osjecate dasak frustracije u mom postu, dobro osjecate. Neka predjesenska poludepresija me hvata. Bas mi dodje da opsujem samu sebe.
Postajem antisocijalna i na socijalnim mrezama, mozda mi je vrijeme da si nadjem neku drinking frendicu i izadjem malo vani.

66. Pos'o - kuca - pos'o - kuca - septembar!

Nije da ne pisem jer se nista ne dogadja nego jer se ne dogadja nista sto bi vas toliko zaintrigiralo da biste me slusali bez daha da smo sad negdje na kavi. Koristim sve prekovremene i extra sate i vise sam u ducanu nego igdje drugdje. Tu i tamo idem kod kiroprakticara ( 2 put tjedno, preko zdravstvenog ) a i Jasena sam namamila da ode na masazu. Pozvani smo na vjencanje polovicom mjeseca. Imam dva para cipela na petu. Vani je 20ak stupnjeva i ljeto pomalo odlazi iz grada.Cuvali smo psa od frenda tjedan dana. Pas je mix crnog labradora i hrta.
Prije toga smo bili jedan dan na Heretige days -  to je veliki festival uz rijeku gdje su postavljeni satori puno raznih zemalja gdje mozes probati njihovu hranu, gledati plesove....
Neki dan smo zbrisali iz grada na dva dana. Vidjeli neke prekrasne pejzaze, pjesacili do iznemoglosti, pronasli sajlu usred sume koja vodi preko rijeke koja tece tako glasno da ne cujes vlastite misli. Utocala sam noge u ledeno jezero, u jezero iznad kojeg vodi staza prema medvjedima.
Hodali smo po staklenom mostu iznad ledenjaka i spavali u autu.
Danas sam odradila 14 sati...od 7 ujutro do 9 navecer. Mislim da se toliko forsiram jer mi se ne da razmisljati. Ne da mi se razmisljati o svim tim izmjenama, promjenama, statusima,opcenito o stvarima na koje imam minimalno ili nimalo utjecaja....to me zamara. Biti fizicki umorna me ne zamara.
Ponekad odem do Mari i zibam malu bebu da se ona moze odmoriti ili istusirati. Ponekad zaboravim naocale na posao pa trepcem jer ne vidim kitu pred nosom. ( Kitu cvijeca. Nije moj problem sto imate prljave misli ).
Citam neki stari SF koji mi je Jasen nabavio preko Amazona, ponekad neke putopise ( zadnja dva o Mongoliji i Peruu ). Cini mi se kao da vrijeme curi kroz prste i da sam izgubila doticaj sa svima....i nakon takvih misli najcesce zaspem jer sam umorna.
I tako je stigao septembar. A vi, kako ste?

Above Moraine Lake

Ono kad ostanes bez daha.

Mr. Jasen na kava pauzi negdje izmedju planina i grada

65. Suncana strana ulice.

Bio je topli, lijepljivi dan kada smo sletili u Edmonton. Ja sam se vratila sa mjesecnicom koja je odlucila pokucati na vrata negdje na pol puta, iznad oceana i sa prehladom koja mi je lice ukrasila crvenim, krastavim nosom. Dobro raspolozene i poluodmorne nas je docekala Mari sa trbuhom do zuba.
Od onda do danas dogodilo se svasta; festivali, rodjenje, pozivnica za vjencanje, povisica i odlasci kiroprakticaru. Najbolje da krenemo redom.

Okrivit cu ljeto za mrsava javljanja s moje i vase strane, skype nisam upalila od kad sam se vratila. Na poslu je mnogo njih na godisnjem a jedna zenska je nasla drugo radno mjesto pa se meni raspored izmjenjao i sad uglavnom radim prve smjene, sto znaci od 7 ujutro. Sto je ok jer onda radim do 4. Trenutno ne radim popodnevne smjene ( podne do 9 ) ali radim par sati dodatno na slobodan dan. Dobili smo i povisicu prosli tjedan pa sad imam dolar vise na sat. Kad nisam u ducanu, zadnje mjesto gdje me naci jest kuca jer smo uvijek naokolo - pomagali smo Sandri oko kuce i u kuci ( malo ciscenje, vrtlarenje i ostale "enje" ) ili bih isla u setnju s Mari i aparatom biljezila zadnje dane njene trudnoce. Prve nedjelje u kolovozu bili smo u kuci njenih roditelja na rodjendanu od njene sestre ( koja isto radi part time u ducanu, upravo je zavrsila antroplogiju i ima super smisao za humor ) i dok se smijala joj je pukao vodenjak. 24 sata kasnije, na carski red na svijet je stigla mala Elena.
Jasen me nedavno iznenadio kartama za Wicked - nagradjivani Broadway show o vjesticama iz Oza. Imala sam priliku gledati broadwajski mjuzikl uzivo! Mislim da nema potrebe reci koliko sam bila uzbudjena i odusevljena. Nije mi smetalo ni to sto nisam ponjela naocale sa sobom ( jer je bilo iznenadjenje pa nisam znala gdje idemo ).
Ovo je link na trailer, ako vas zanima:

https://www.youtube.com/watch?v=brSmAPGcYzE

Osim na ovu ljepotu, uzivali smo i na K-days ( iliti po nasli vasar u Sijanskoj sumi ali sa super koncertima i vatrometom na kraju )

Se vidi kako gubim.

 Doma sam se vratila sa ogromnim kricavo zelenim plisanim kameleonom koji nam zauzima pola dnevnog boravka. I jela sam prvi corn dog, sluzbeno.

Pica on d stik nisam probala.

Jedan dan sam isla i na plazu na jezero, bilo je lijepo unatoc tome sto je nebo bilo prekriveno dimom koji je nosen vjetrom stigao sa sjevernih teritorija gdje je harao pozar. Nisam se kupala ali bilo je lijepo lezati na pjesku na Wabamun jezeru, sat vremena voznje od grada.

Gledam slike na facebooku i sve su more, lezaljke i to pa se trudim drzati suncane strane ulice da upijem sto vise zraka da ima sta da me grije kada krene hladno. 9 sati u klimatiziranom prostoru i umjetnom svjetlu isto ne pomaze suvise u ljetnoj atmosferi, zato se fokusiram na to kako provodim sve sate nakon posla.
Kao  na primjer danas; imam poluslobodan dan pa nastavak bloga slijedi sutra jer idem van. Ciao.

64. Uputstvo za upotrebu godisnjeg odmora.

Uputstva za upotrebu, molimo pazljivo procitajte:

1. Krecete na godisnji, ne na ispunjavanje tudjih ocekivanja.
2. Idete se kupati u moru i jesti svijezu ribu, ne idete odradjivati sluzbene vizite ljudima koji su u sustini nezainteresirani za vas zivot.
3. Stacionirajte se na jednom mjestu i posaljite svima kruznu poruku barem 15 dana prije dolaska gdje cete odsjesti. Tako ce te izbjeci nelagodnosti, nepotrebna seljakanja i objasnjavanja. Ako vam polunaprdjena faca clana obitelji smeta, samo se sjetite da vas to uvrijedjeno stvorenje prosli put nije pitalo ni kada dolazite ni kako dolazite ni gdje cete odsjesti.
4. Isplanirajte nerad i rutinu. Plazu na kojoj cete visiti preko dana i kafana u kojoj cete piti navecer. Tako ce domorocima biti lakse da se organiziraju i znaju gdje vas naci ako to zele.
5. Ne budite uznemireni ako nekog niste stigli posjetiti. Budite zahvalni za vrijeme provedeno s onima koje ste uspijeli vidjeti


Bilo je super. Ne, nije bilo vatrometa, suza i osjecaja olaksanja. Bilo je kao da sam zavrsila smjenu na terenu i otisla na cigaru kod Anne na Vidikovac. Pa navecer sve otisle na cugu i red zezancije jer je sezona i radi se.  I onda smo sjeli na avion i vratili se nazad, na drugi kontinent. Voila.

Rvacka gubi u nogometu. Natina faca - neprocijenjivo.

 Ono kad mi je Patricija napravila najbolje paCalinke sa sirom. I Valter je opcinjen sa necim na mobu.

Smo se zbuksali kod Ceke family <3

Pula u Karlovcu kad su Karlovcani bili u Puli. Ili tako nekako.

Fratarski. Najbolji program na Tv-u

Jedna klasicna za uspomenu! Nase stube Jurine i Franine

Party kod Dase

Vecer kad smo pile caj - kolu.

Saka family u Exploreru stize na otok u posjetu

Mali tetin zgoljavac - skolarac.

Natalija+ Veki = Sofija.

Andrejev brat. Sam sa sobom brije i super mu je!

Nemate pojma koliko vas je lijepo sve bilo vidjeti i zagrliti.

63. Brojim dane kao mornar

 Prosli tjedan....
U jednoj od posljednjih prepiski sa mojom dragom sistericom ja zavrsavam mail sa: "ja sam si kupaci kostim kupila i nista drugo ne uzimam sa sobom haha" i ona mi odgovara: " samo da te obavijestim da ja zadnja 4 mjeseca idem trcati na stadion tako da sam i ja spremna za ljeto". Ok, ja i moj celulit idemo na plazu s tobom ili bez tebe miss perfekt. I jos sam dodala ono "pffff" frktanje na kraju.
Jedva cekam da je vidim, i mog necaka naravno, koji je na testiranju za skolu imao natprosjecne rezultate.
Osim sto se pomalo pakiram kad ne radim, a radim dosta prekovremenih jer je neka mas viroza i svi hodaju naokolo kao zombiji ili se uopce ne mogu dogegati do posla pa nas fali pola ( doslovce! ). Ja sam nedjelju odradila od 7 ujutro do 9 navecer s tim da sam si uzela par sati pauze oko 2. Pa sam ostala opet duze pa sam jutros sat vremena stancala kave u kafani...nije mi dosadno, o ne :) a i brze prodje vrijeme.  Temperatura, zacepljenje usi i nos, groznica, kasalj....ja hodam sa cesnjakom u dzepu, spricam ljude limunom i mazem se medom cim neko zakaslje pored mene.
Jasen je dobio full advanced kanadsku vozacku ( prosao iz prve ) tako da smo i to rijesili sa liste. Kako je bilo, to neka vam on isprica. Smijesna prica, u svakom slucaju.
Danas smo Jas i ja dejtali pa otisli na veceru u Cactus Club ( by Rob Feenie, mega ultra kanadski chef koji je izmedju ostalog i prvi Kanadjanin koji je pobjedio u americkom Iron chefu ). Kad na to dodate ultra lijepe hostese i konobarice, jeftine koktele i klijentelu u rasponu od obitelji s djecom, mladih parova do starih prdonja, dobijete hipsterski restaurant od kojeg ne place novcanik. Ja sam jela lososa i pila neki bacardi  breskva - nesto nesto koktel. Br.1 bio je "choice of the day" za 5 dolara i broj 2 ja inace ne pijem koktele.

Nakon sto smo nazdravili Jasenovoj vozackoj i napornom tjednu, otisli smo se prosetati uz rijeku gdje su nas pored neke bare zafrkavale zabe koje bi prestale kreketati cim bi se priblizili. Nakon sto smo se umorili od natezanja sa zabama, krenuli smo put kuce.

Ovaj tjedan....
Odlucili smo jedan dan provesti u Calgariju, promuvati se Zooloskim vrtom ( koji se dosta napatio zbog proslogodisnje poplave koja je napravila dosta stete ) i uzivati u danu. Ne mogu bas reci u suncanom danu jer mi smo tu jos u jaknicama. Ali je super sto je u 10 i pol navecer jos dan i nebo izgleda ovako:

 Zadnjih tri tjedna proletilo je brzo, radno, zbrda zdola sa jednim kratkim, ubrzanim tecajem kanadskog nacina kampiranja i pecenja marshmallova:

 Da vam sad ne nabrajam gdje smo bili - sta smo radili - tipa informacije, radije cu se osvrnuti na to kako intenzivno razmisljam na koje nacine mogu usporiti vrijeme kada doletimo u Pulu: da ne spavam? da ne gledam na sat ili kalendar? da ne radim nikakve planove? ili da manijakalno izorganiziram svaku sekundu? Neeee.....veselim se letu, jer cu se u avionu odmoriti gledajuci filmove i slusajuci muziku. A za ostalo cemo lako. Nadam se da se veselite bar upola koliko se ja veselim sto cu vas sve vidjeti i sto opako dobro zvuci kad kazem: vidimo se za par dana!

62. Cemu sluzi oglasnik?

Malo sam razmisljala na koji bi vam nacin docarala kako drustvo tu funkcionira, u smislu society, ne u smislu ekipe za partijanje. Na to me nagnao jedan kratki susret u trgovini sa jednim novim "nase gore list" koji je sletio prije tri tjedna. Nakon dve minute razgovora htjela sam ga namlatiti salamom, ugurati ga u auto i odvesti ga nazad na aerodrom. Htjeli mi to priznati ili ne ali mi smo narod hejtera i volimo kritizirati. Nakon sto mi je nevoljko dao ruku i promrmljao svoje ime poceo je kritizirati "sve nas" koji zelimo stalni boravak u Kanadi  jer on je tu dosao da odradi cetiri godine i vrati se doma jer tu je uzas. Kuzis, "samo da uzmem lovu jer mi smo tu samo i uvijek cemo biti imigranti". Ja prvo pristojno objasnjavam da je ovo zemlja imigranata i da mi nismo manjina jer usred grada imas "China town" malo dalje "Little Italy", zatim imas hrvatsku crkvu i zajednicu koja je mnogobrojna itd. itd. bla bla " daj si vremena pa tek si 20 dana tu, nisi ni grad posteno skuzio" a on i dalje kritizira kanadjanje u ovoj maniri: " jbte ona se drka da proda nesto za 40 dolara a zaradjuje toliko na sat" ( kritizirajuci zenu kod koje je odsjeo ) i dalje " kod nas doma ljudi nemaju para ali ce ti platiti pice a tu svi zive za pare i nitko ne placa cugu". Tu mi lijevo oko pocelo drhtati i ja sam dalje nastavila u mirnom tonu: "ali znas, nije sve sto je drugacije nego doma automatski i lose. Bit ce ti onako kako si napravis jer nije kanada napravljena da bi samo tebi ugodila, moras i ti malo popustiti"...on je i dalje imao izraz na licu kao da mu se sve to skupa gadi i nastavlja i dalje u maniri kako je tu odvratno, lose, hejt hejt hejt , prezir prezir prezir a meni para na usi i ja njemu kazem: "ajde ti mali pravac kroz vrata i nazad doma zicat mamu 100 kuna da mozes frendovima platit pivu i pravit se frajer kad je tu tako lose. Ali lova ti valja, jelda?" Licemjerno do boli. I zbog takvih mi se dize kosa na glavi. Vecinu dana mi se to vrtilo po glavi...i pokusavala sam to sagledati iz razlicitih kuteva. Ja zelim dobiti stalni boravak tu i to je proces,  dok tako visis nekako izmedju, ne znajuci hoces li ostati ili ne, pokusavas izvuci najbolje iz toga. Dok sam kontemplirala o tome, bila sam i korisna:

Kasnije je pala kisa k'o za inat ali nije vazno.

U tom mom kontepliranju oko tog hejterskog govora non stop sam se vracala na to kako ta zena nesto prodaje i da njemu nije jasno sta se ona uopce s tim zeza i trosi vrijeme kad zaradjuje brdo love....Odnos prema novcu je tu drukciji, istina je. Ljudi ne sjede po kavama, istina je.Ne sjede na nacin kao kod nas ali na potezu od nas do posla (7 min autom) ima 4 Starbucksa koji rade punom parom zato jer - tadaaa!! netko pije - kavu.  No mene osobno usrecuje kad odradim koji prekovremeni, kad mi kapne koja kinta viska. Cak sam si promjenila i raspored da radim maximum dozvoljenih sati i da imam "samo" dan i po slobodno. I dalje se druzim, pijem kave, setam, gledam 4 epizode Dextera za redom, citam knjige, zalijevam vrt, pomazemo frendovima prenositi namjestaj, idem u shopping, ma sta god mi se prohtije....ovdje dolar ima vrijednost. Odnosno, ljudi se odnose prema jednom dolaru isto kao prema deset dolara. I bez obzira radis li za 10 ili 50 dolara na sat, ljudi vrednuju svaki dolar. Da, istina je da tu vecinom svako placa za sebe ( ne uvijek ali ako nas 10 ide na veceru, onda da) ali to radi 90% drugih nacija ( turizam: njemci, talijani, blegijanci? ). I to nije lose, nego je drugacije. Ako ja idem na kavu sa Heidi, platit cu ja, drugi put ona, nije bitno. Ako idem na rucak sa kolegom s posla (koji radi u drugom ducanu i vidimo se jednom u dva mjeseca ) platit cemo svako svoje. Ako pijem pivo sa Allessandrom iz Udina, onda cemo se pomlatiti tko ce platiti. Summa summarum - zna se 'ko pije i 'ko placa. I meni je smijesno da je nekome to mjerilo za kvalitetu drustva.
Dalje sam razmisljala o tome sto mi doma radimo sa stvarimo koje ne trebamo vise...skupljamo ih? Bacamo ih? Poklanjamo ih? Prodajemo? Otisla sam na kijiji - to je kanadski oglasnik koji funkcionira u svakom pogledu od trazenja posla do kupnje kuce: kupnja, potraznja, poklanjanje....nedavno sam pricala sa Istrijanom ( jedan super lik koji je dosao otprilike u isto vrijeme kad i mi i s kim rado popijemo kavu ) i on si je puno stvari nabavio preko kijiji-ja. I ja tu i tamo bacim oko ali mi nikad nesto posebno nije trebalo...no, kako smo napravili male izmjene u stanu, htjela sam si srediti neku fotelju ali mi se nije dalo bacat' pare...ako me razumijete. Nakon 2 sekunde sam naisla na oglas: fotelja sa stolcicem za noge : 20 $. Pogledam postanski kod - adresa na jugo zapadu, 15 minuta autom od nas. Provjerim cijenu nove na netu ( Ikea stolica: 70 + 40 za stolcic, 110 bi platili ) i kazem Jasu neka nazove, u najgorem slucaju cemo tamo doci i odluciti je ne kupiti. Inace, zena je postala oglas taj dan. Jasen nazove i mi krenemo ka zadanoj adresi. Stigli smo u bogato predgradje, gotovo zatvorena zajednica, doceka nas crvenokosa zena u plavoj svilenoj haljini koja nas je brzinski pozdravila dok je otvarala garazna vrata. Stolica je bila izmedju njenog mercedesa i necijeg motora koji je bio parkiran pored nekog oldtimera: Izvukli smo stolicu, tutnuli joj tih 20 dolara u ruku i pozdravili se. Stolica u super stanju, jastuk je malo bio prasnjav jer je nitko nije koristio dugo...

Ispred kuce sam je jos jednom pregledala, oprala, usisala i voila!

Tu stvari cirkuliraju, stvari se mijenjaju ( i pritom ne mislim samo na materijalne stvari ) i ako izuzmemo sve garazne prodaje, second hand ducane i internet oglasnike - ljudi i dalje mjenjaju, prodaju, poklanjaju stvari.
Meni je trebalo 2 sekunde da nadjem sta mi treba i to mi dalo vremena da malo dublje proucim net oglasnik...i primjetila sam da nesto sto se meni cinilo kao izrod je zapravo obrazac koji se ucestalo ponavlja i to iz razloga jer - funkcionira. Evo nekoliko screen shotova oglasa:

 Od: trazim lika koji je kupio auto ali ga nikad nije preuzeo do  trebaju li nekome plasticni tanjuri za kampiranje... cijeli svemir ponude i potraznje pa tko voli nek izvoli. Tko trazi taj i nadje. I ostale poslovice.
Me kontate? I onda, kad razmislim zasto netko tko zaradjuje 40 dolara na sat "gubi vrijeme" da proda nesto odgovor je jednostavan - jer moze. I jer to ne smatra gubljenjem vremena.

Na kraju tog dana koji je bio pun kapi kise i kapi mojih suludih misli, otisli smo u banku da Jasen podigne novu karticu. Sta reci kad odlazak u banku izgleda ovako: dok cekas, mozes se posluziti kavom, prosvrljati po polici s knjigama ( donirane knjige koje se prodaju i taj novac ide za bolesne klince ) i da ti bude super...u banci, ej.

Kako ide onaj vic: glavno da je moving, jel tako?
Do sljedeceg pisanja a ubrzo i vidjenja.

61. Idemo dalje, prosla je godina prva.

Samo kratko javljanje i dojavljanje da je odbrojavanje lagano pocelo i da se bacam u ozbiljan shopping kupaceg kostima koji ce pristajati mojoj ( sada blijedoj, bijeloj ) kozi i celuliticu na guzi.
Pozitivno sam nabrijana iako sam u srijedu bila na +21 i kratkim rukavima a jucer sam tugaljivo gledala kroz prozor kako pada bijelo govno. Izuzev toga, ne znam jesam li spomenula onu mini poplavicu koju smo imali u stanu ( jer je korijen drva usrastao u cijev ) pa smo promijenili pod i sada imamo drvo umjesto tepiha i izgleda odlicno. Prozracnije i ljepse. I zbog toga sam opet isla u Ikeu ( samo zato jer mi je pod nosom ) da kupim par sitnica da upotpunim prostor koji sad izgleda malo drugacije.

Valja iskoristit' priliku, jelte. Kad smo kod naglasaka, stigla nam Dragana iz Bosne da radi sa mnom u deliju. Nije sto je nasa ali stvarno fina jedna cura, imala svoju pecenjaru doma, i lagani humor bluzi oko nje cijelo vrijeme. I pricamo na engleskom, jer ona treba malo prakse a i da drugima ne bude nelagodno...iako je nakon 2 dana rada vec naucila ove kanadeze par "uljudnih" rijeci. Ja dolazim na posao a jedan mi vice: Pozurrrrri! ( sa engleskim r ) a druga se dere: Tee see lijeeena princeza leeeepa. I tako...samo pametne stvari.
Isto tako molim ako kemu ca rabi, ima neke zelje i to nek mi slobodno javi - apeliram ovim putem javno.

Nadalje, pocela sam trcati sto je tu jako jednostavno: samo izadjes i krenes. I picis ravno pa kad ti dosadi se okrenes i vratis nazad. Kao prvo, nema sanse da se izgubis ( samo ubodes smjer ), kao drugo - sve je ravno i kao trece - ne sretnes nikoga, osim eventualno nekog drugog trkaca. ( Tako da ona isprika "full mi je bed da me netko vidi" tu ne igra ).
U medjuvremenu  smo i pocistili dvoriste u nadi da cemo ubrzo sjediti vani pa smo Heidi i ja pocele oslikavati staklene vaze za svijece. Zen za mozak i dusu.

Nebo plavo a voda zelena...

 I za kraj, braziliana s kojom radim je pozvala nas par na druzenje pa smo to spontano pretvorile u babyshower party za Mari! Puno rozog, puno brazilske klope i smijeha.

Ja sam otkinula 2 fotke mobitelom i 2 fotke aparatom...a moram i ja tu i tamo zastekati :)